U selima na obroncima Majevice u Bosni i Hercegovini ostaju uglavnom stariji, koji se sve više oslanjaju na pomoć iseljenih članova porodice.
Kako se približavao Dan svih svetih, Dubravka Jurišić sjedila je u svom domu u Straži i počela da broji stanovnike sela.
Prstom je prelazila preko rukom ispisanih stranica na kojima godinama vodi evidenciju o rođenjima, smrtima i tome ko gdje živi u ovom selu na obroncima planine Majevice, na krajnjem sjeveroistoku Bosne i Hercegovine.
Kada je završila brojanje, saopštila je: „U selu trenutno živi 71 osoba.“
To je manje od polovine broja stanovnika zabilježenog tokom posljednjeg popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini, održanog 2013. godine. Tada su vlasti registrovale 188 stanovnika Straže, koja pripada opštini Srebrenik, iako popis može obuhvatiti i državljane Bosne i Hercegovine koji godinama žive u inostranstvu. U januaru 2017. godine Jurišić je sama prebrojala stanovnike i utvrdila da ih ima 138.
Između 1991. i 2013. godine broj stanovnika opštine Srebrenik smanjio se sa 40.882 na 39.678. Istovremeno, broj stanovnika samog grada Srebrenika povećao se za oko 1.400. Drugim riječima, sela se prazne brže od grada.
Oni koji su ostali uglavnom su starije životne dobi. Dok u opštini Srebrenik većinu stanovništva čine Bošnjaci, dok je Straža selo u kojem žive Hrvati. Mnogi stanovnici imaju hrvatske pasoše, što im je olakšalo odlazak nakon što je Hrvatska 2013. godine postala članica Evropske unije.
„Prije rata u selu je bilo oko 100 neoženjenih mladića“, kazala je Jurišić (52), misleći na rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, tokom raspada nekadašnje Jugoslavije. „Danas nemamo nijednog.“
Prema njenim riječima, najmlađi stanovnik sela već je tinejdžer.
Straža se i ranije suočavala sa iseljavanjem. Prvi su, kako navodi Jurišić, odlazili oni koji su nakon Drugog svjetskog rata tražili posao u Njemačkoj i Austriji. Kada je devedesetih godina ponovo izbio rat otišli su "svi koji su mogli“.
Iseljavanje od tada nije prestalo. Mladići se žene i nastanjuju u susjednoj Hrvatskoj, Austriji ili Njemačkoj, dok se djevojke udaju i odlaze iz sela, a oni koji završe školovanje sele se u inostranstvo.
Niko od stanovnika sela ne putuje svakodnevno na posao u okolna mjesta.
„Penzioneri ili domaćice“, tako Jurišić opisuje svoje komšije. „U suštini, niko ne radi.“

Po hljeb u susjedno selo
Nije uvijek bilo tako. Straža je nekada imala rudnik, a kasnije su mnogi mještani radili u drugom rudniku u Mramoru, gdje su kopali ugalj.
Prema riječima Jurišić, prije rata od 1992. do 1995. godine oko 90 odsto zaposlenih stanovnika Straže radilo je u rudarstvu. Autobus ih je svakodnevno kupio ispred seoske prodavnice, dok su se ostali bavili poljoprivredom.
Međutim, kada je počeo rat, autobus je prestao da saobraća. Prodavnica, otvorena 1985. godine u vrijeme socijalističke Jugoslavije, privatizovana je nakon rata, a zatvorena u januaru ove godine. Stariji mještani svakodnevno osjećaju posljedice njenog zatvaranja.
Jurišić se prisjeća kako ju je nedavno njen osamdesetogodišnji otac zamolio da mu kupi hljeb, ali je ona zaboravila.
„Čovjeku treba hljeb, pa mora da ode u susjedno selo da ga kupi“, kazala je.
To podrazumijeva pješačenje od dva kilometra preko brdovitog terena, zbog čega je automobil neophodan većini stanovnika, posebno jer nema javnog prevoza.
Ponekad, tokom zime, obilne sniježne padavine potpuno odsijeku selo od ostatka opštine. Kako ne postoje redovne službe koje bi obilazile najugroženije, Jurišić pomaže nekim komšijama da se presvuku, obriju i okupaju.
„Ja sam ovdje patronažna sestra“, kaže ona.
Vjeruje da selo opstaje zahvaljujući onima koji su se odselili. Porodice koje žive u Austriji, Sloveniji i Njemačkoj svakog ljeta vraćaju se na dva ili tri mjeseca, a ponovo dolaze i povodom Dana svih svetih, kada uređuju grobove svojih najmilijih.
„Oni nas finansiraju, oni nas održavaju u životu“, kaže Jurišić. „Bez njih bi sve ovo bilo mnogo, mnogo gore.“
Slična sudbina zadesila je brojna sela širom Bosne i Hercegovine, gdje se broj stanovnika smanjuje zbog iseljavanja, starenja stanovništva i pada nataliteta. Broj stanovnika zemlje opada već decenijama, ali su posljedice tog procesa posebno vidljive u ruralnim sredinama.

Mladi bračni parovi
Sa druge strane planine, selo Rašljani pruža sličnu sliku mladih porodica koje odlučuju da život nastave negdje drugo.
Rašljani, koji se nalaze u Brčko distriktu, imali su 1.155 stanovnika prema popisu iz 1991. godine, a 1.078 prema popisu iz 2013, što predstavlja pad od oko sedam odsto za 22 godine.
Danas, prema riječima Muje Šabanovića, predsjednika mjesne zajednice, Rašljani imaju „oko 320 do 330“ domaćinstava, ali nije želio da navede tačan broj stanovnika.
„To se stalno mijenja, ljudi odlaze i vraćaju se“, kazao je.
Ipak, više je onih koji odlaze.
„Do 2023. godine nijesmo toliko osjećali te odlaske, posebno mladih bračnih parova i mladih ljudi“, kazao je 56-godišnji Šabanović.
Procjenjuje da je od tada selo napustilo oko 30 mladih bračnih parova.
„Vraćaju se za praznike, dolaze kao gosti“, kazao je, dodajući da dolaze i na sahrane. Ipak, sumnja da će se ikada trajno vratiti.
„Nijesu nezadovoljni državom, već životom, stvarnošću, pravima i zakonima, kao i politikom koja se vodi“, kazao je.
Kada vide da komšija ili prijatelj bolje živi u inostranstvu, to im predstavlja dodatni podsticaj za odlazak. Brak je još jedan razlog iseljavanja. Kako objašnjava Šabanović, djeca iseljenika rođena u inostranstvu često traže bračne partnere u rodnom kraju svojih roditelja, nakon čega parovi nastavljaju život u inostranstvu.
Nekada su stanovnici sela živjeli od poljoprivrede, stočarstva i sječe drveta u šumama Majevice. Međutim, danas malo mladih želi takav život. Obrazovanje je, na neki način, dodatno otežalo situaciju.
„Ljudi se školuju, stiču visoko obrazovanje, doktorate i magistarske diplome, postaju profesori, advokati i ljekari, ali sa tim diplomama ne pronalaze svoje mjesto u sredini u kojoj su odrasli“, kazao je Šabanović.
Prema njegovim riječima, zemljište u susjednim mjesnim zajednicama ostaje neobrađeno, iako su vlasti ponudile parcele onima koji žele profesionalno da se bave poljoprivredom. Mnogima je, međutim, lakše da obrađuju ravničarsko zemljište nego brdovite predjele.
Ipak, ima i pozitivnih primjera.
„Imamo oko deset porodica u kojima su mladi ostali i preuzimaju posao od roditelja“, kazao je Šabanović.
Te porodice nabavile su novu mehanizaciju i okrenule se uzgoju muznih krava, bikova i ovaca na farmama, umjesto tradicionalnog slobodnog napasanja stoke.
U selu ostaju i zanatlije.
„Zanat je danas nešto vrijedno i dobro plaćeno“, kazao je. „To više nije bijeda.“
Ohrabrujući su i podaci o upisu djece u školu.
„Svaki put kada se djeca upisuju u predškolsko ili prvi razred, uvijek ih imamo desetoro, dvanaestoro“, kazao je Šabanović, dodajući da neke druge mjesne zajednice ne mogu da okupe ni toliko djece.
Ipak, najveći problem sela je vodosnabdijevanje.
„Ljeti imamo problem sa pitkom vodom“, kazao je Šabanović.
Gradski vodovod prošle godine stigao je do jednog dijela sela, ali „sigurno još oko 120 do 130 domaćinstava“ nema pitku vodu.
Šabanović trenutno radi na pripremi projektne dokumentacije neophodne za proširenje vodovodne mreže.
„Papirologija je obavezna“, kazao je. „Ali ako sve ostane samo na papiru, a voda nikada ne poteče, onda nijesmo uradili ništa.“

Zajednička nit
Sela Straža i Rašljani razdvajaju planina i administrativna granica između Federacije Bosne i Hercegovine, u kojoj većinu stanovništva čine Bošnjaci i Hrvati, i samoupravnog Brčko distrikta.
Oba sela nekada su živjela od planine i njenih prirodnih bogatstava. Stanovnici Rašljana bavili su se poljoprivredom, stočarstvom i sječom drveta, dok su mještani Straže živjeli od rudarstva i poljoprivrede. Oba sela zavise od vremenskih prilika - zimi snijeg može odsjeći Stražu od ostatka opštine, dok se Rašljani tokom ljeta suočavaju sa nestašicom pitke vode.
Oba sela se prazne, iako različitom brzinom.
Prema posljednjem popisu stanovništva, Rašljani su imali gotovo šest puta više stanovnika od Straže, a do sada su izgubili znatno manji dio stanovništva.
Prema podacima koje je prikupila Jurišić, broj stanovnika Straže smanjen je za oko 62 odsto u odnosu na popis iz 2013. godine, sa 188 na 71. Pad broja stanovnika Rašljana znatno je manji i uglavnom prati demografske trendove Brčko distrikta, gdje je broj stanovnika smanjen sa 87.627 u 1991. na 83.516 u 2013. godini, dok je 2022. procijenjen na 81.662.
Na nivou cijele države demografska slika je zabrinjavajuća. Bosna i Hercegovina je 1991. godine imala nešto manje od 4,4 miliona stanovnika, a 2013. nešto više od 3,5 miliona. U istom periodu prosječna starost stanovništva porasla je sa 34 na nešto više od 39 godina.
Prema procjeni Svjetske banke za 2025. godinu, zasnovanoj na podacima Ujedinjenih nacija, Bosna i Hercegovina ima nešto više od 3,14 miliona stanovnika, što je približno 28 odsto manje nego 1991. godine.
U selu za selom mladi odlaze nakon završetka školovanja. Šalju novac porodicama i vraćaju se tokom ljeta. Oni koji su ostali ne zamjeraju im zbog odlaska.
Jurišić je uvjerena da život, kada je riječ o materijalnim uslovima, nikada nije bio bolji.
Njen otac, rođen četrdesetih godina prošlog vijeka, odrastao je noseći opanke od sirove kože i jaknu koju je naslijedio od brata. Krajem osamdesetih godina mještani su morali iz sopstvenog džepa da plate izgradnju elektroenergetske mreže, dok su 1997. sami kopali kanale za postavljanje telefonskih kablova.
Danas je put asfaltiran, ulična rasvjeta funkcioniše, a selo ima tekuću vodu.
Nedostaju samo ljudi.
„Kada ljudi dođu i kažu: ‘Mora da je vama ovdje lako’, ja im odgovorim: ‘Pa vratite se onda’“, kazala je Jurišić.




