Vlasti u Srbiji vole da se hvale time da su privukle više stranih investicija nego druge zemlje u regionu, koristeći to kao marketinški alat za privlačenje još više investitora. Kako bi ubijedila investitore da dođu, vlast troši milione eura na subvencije, ali kako se takva ulaganja smanjuju a odliv kapitala raste, održivost takvog pristupa je sve više upitna.

Neki investitori su čak potpuno napustili domaće tržište nakon što su ispunili uslove potrebne za dobijanje državne pomoći koja ih je i privukla u Srbiju.

Italijanski proizvođač obuće „Geox” i turska tekstilna grupa „Jeanci” napustili su Srbiju 2021. i 2023. godine, nakon nekoliko godina poslovanja, ostavljajući hiljade radnika bez posla. Prema programu podsticaja za strana ulaganja u Srbiji, oni su imali pravo na državnu pomoć od oko 10.000 eura po radnom mjestu, kao i poreske olakšice.

U decembru 2024. predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pohvalio je rekordni priliv stranih direktnih investicija (SDI), mada ove godine situacija ne izgleda ni približno tako ružičasto.

Direktne strane investicije su bile uspješna priča u Srbiji, dostižući neto iznos (ulazne investicije minus investicije Srbije u inostranstvu) od 4,6 milijardi eura u 2024. godini, što je blagi rast u odnosu na oko 4,3 milijarde eura u prethodne dvije godine. Trećina stranih investicija u 2024. godini došla je iz Kine, dok su Holandija i Ujedinjeno Kraljevstvo bile sljedeće po veličini ulaganja.

Međutim, u istom periodu, odliv kapitala stranih investitora – najčešće u obliku dividendi – dramatično je porastao na 4,58 milijardi eura prošle godine i gotovo se izjednačio sa prilivima, u poređenju sa samo 3,34 milijarde eura u 2023. i 2,95 milijardi eura godinu dana ranije. To je novac za koji se vlada nadala da će kompanije ponovo investirati u Srbiju, umjesto da ga iznose iz zemlje.

To je već bio zabrinjavajući trend za ekonomiju, koja bi se mogla pogoršati zbog političkih previranja koja su izbila krajem 2024. godine. Fatalna nesreća na željezničkoj stanici u Novom Sadu prošlog novembra izazvala je višemjesečne masovne proteste protiv vlade širom zemlje u kojima su građani za nesreću okrivili korupciju ili nemar vlasti.

Vučić je u februaru priznao da je „ova godina loše počela” za Srbiju i naveo dva razloga.

„Jedan je nedostatak potpune političke stabilnosti, koja se polako, ali sigurno uspostavlja. A drugi je, naravno, da je zbog takve političke nestabilnosti došlo i do promjena u određenim ekonomskim parametrima, posebno u domenu direktnih stranih investicija”, rekao je Vučić.

„Vjerujem da je to bilo na najnižem nivou u posljednjih šest godina”.

Dinar pod pritiskom

Slobodan Minić, specijalni savjetnik u Fiskalnom savjetu Republike Srbije – nezavisnoj državnoj instituciji koja osigurava budžetsku odgovornost – kazao je za BIRN da je Srbija do sada uspijevala da pokrije svoj spoljnotrgovinski deficit i deficit tekućeg računa zahvaljujući visokim stranim direktnim investicijama i relativno niskom odlivu kapitala.

„Višak deviza koji je iz toga proistekao pomogao je u održavanju stabilnog kursa“, kazao je Minić. „Međutim, taj jaz između priliva i odliva sada se smanjuje“.

„Taj trend sugeriše da bi ta razlika uskoro mogla da se približi nuli, ili čak da se potpuno preokrene, što bi Srbiju stavilo u potpuno drugačiju makroekonomsku poziciju“.

On tvrdi da bi nedostatak deviza na domaćem tržištu mogao dovesti do devalvacije dinara, ukoliko odliv nadmaši priliv.

„Narodna banka Srbije bi tada imala dvije opcije: ili da dozvoli postepeno slabljenje dinara, ili da nastavi da vodi politiku stabilnog kursa kao do sada“, objasnio je Minić. „Ali bi to zahtijevalo trošenje deviznih rezervi, jer bi Centralna banka morala sopstvenim resursima da pokrije manjak u ponudi“.

Minić je objasnio da su rastući odlivi dio „logičnog slijeda događaja“, sada kada su ranija ulaganja dostigla fazu zrelosti.

„U ranoj fazi, kada se fabrike grade, proizvodne linije razvijaju i proizvodi lansiraju, kompanije intenzivno ulažu i donose kapital“, rekao je on. „Međutim, u određenom trenutku, one završavaju svoj investicioni ciklus ili značajno smanjuju nova ulaganja i počinju sve više da šalju profite u svoje domovine. Na kraju, ta promjena mijenja ravnotežu“.

Problem je u tome što postojeće strane kompanije veoma malo reinvestiraju u Srbiji, a nema novih velikih investitora na vidiku.

Srbija je zadržala zastarjeli model

Dragoljub Rajić, direktor Mreže za poslovnu podršku, konsultantske firme koja radi direktno sa stranim investitorima kako bi im olakšala put do Srbije, rekao je za BIRN da oni sve manje reinvestiraju u Srbiju zbog opšte krize u ključnom sektoru vozila i drugim industrijama u Evropi. To znači da su sjedištima tih kompanija bila potrebna sva raspoloživa sredstva.

„To bi mogao biti znak da će mnoge velike kompanije početi da zatvaraju svoje ispostave ovdje“, upozorio je Rajić. „Kompanije moraju da racionalizuju poslovanje. Prvi korak je povlačenje novca i dividendi sa manjih tržišta. Nakon toga, neke će odlučiti da nije isplativo održavati ispostave otvorenim ako nema prostora za prodaju njihovih proizvoda“.

Rajić je istakao da je Srbija bila opterećena visokom stopom nezaposlenosti nakon raspada Jugoslavije i da je svaki vid investicije bio dobrodošao kod novih demokratskih lidera koji su preuzeli vlast 2000. godine.

„Cilj je bio da se zaposli što više ljudi, a niko zapravo nije previše obraćao pažnju na to kakve su nam investicije zapravo potrebne. Samo je bilo važno da dođu“, rekao je.

To je u tom trenutku imalo smisla, ali zemlja je ostala zarobljena u industrijama niže vrijednosti, dok su razvijene zemlje sve više težile ka „bruto intelektualnoj vrijednosti“ – vrijednosti generisanoj kroz znanje, inovacije i intelektualni kapital, a ne samo kroz tradicionalne proizvodne faktore.

„Nažalost, Srbija je propustila cijeli taj ciklus i ostali smo zarobljeni u starom modelu privlačenja stranih investicija, koji je trebalo da bude napušten još nakon ekonomske krize 2008. godine“, kazao je Rajić.

Većina stranih direktnih investicija u 2024. godini dolazila je iz sektora rudarstva i građevinarstva, pri čemu su oba sektora privukla oko 1,4 milijarde eura. Usluge poput profesionalnih, naučnih, inovativnih i tehničkih aktivnosti donijele su oko 594 miliona eura, što je isti iznos kao i proizvodnja.

Intelektualna vrijednost ne dolazi isključivo iz modernijih sektora poput tehnologije, nauke i biotehnologije, već može proizaći iz unapređenja proizvodnih procesa, boljeg plasiranja proizvoda, marketinga ili bilo kakvog napretka u proizvodnji, objasnio je Rajić.

A to je upravo ono što je Srbiji nedostajalo – ulaganja su uglavnom bila zasnovana na jeftinoj radnoj snazi (poput proizvodnje odjeće) i subvencijama koje su se nudile stranim kompanijama.

Rajić je istakao da je Srbija trebalo da cilja na privlačenje investitora koji zapošljavaju ljude sa univerzitetskim diplomama, ili „one koji su naporno radili na sebi i sposobni su da se nose sa intelektualno zahtjevnim poslovima“.

„Subvencije je trebalo ukinuti za sve ostalo. Taj višak mogao je biti upotrijebljen za reforme, podršku domaćim investitorima i usmjeravanje stranih investicija u projekte koji bi mogli generisati rast prihoda od preko 10–15 procenata godišnje“.

Ostale investicije donose mnogo manji povrat na pružene subvencije. „Investitori bi ostali devet do deset godina, čak i ako ostvare neki promet, a u trenutku kada treba da povećaju zarade radnicima, oni odlaze u drugu zemlju gdje imaju bolje uslove“, rekao je Rajić.

On je istakao da su politička pitanja takođe igrala značajnu ulogu, prije svega činjenica da Srbija nije članica Evropske unije (EU).

„Ozbiljne kompanije sa dugoročnim planovima pitaju da li ste članica EU. One gledaju na to iz ugla bezbjednosti. Ostale prednosti su vladavina prava, evropski pravni standardi, efikasnost u trgovinskim sporovima i zaštita privatnog kapitala. Osjetićemo taj jaz u narednim godinama“, tvrdi Rajić.

„Da smo ušli u EU, imali bismo veći obim investicija. Pogledajte samo Rumuniju, Bugarsku, Mađarsku“.

Dodao je da je još jedno pitanje potencijalno članstvo Srbije u NATO, što bi moglo garantovati dugoročnu stabilnost, ali je to vrlo malo vjerovatno obzirom na istorijsko neprijateljstvo Beograda prema zapadnom vojnom savezu, koji je bombardovao Srbiju tokom sukoba na Kosovu 1999. godine.

Srbija mora da pronađe novi model za održavanje i povećanje ekonomskog rasta, jer je stari model, u kojem je državna pomoć bila glavni alat za privlačenje investitora, prestao da funkcioniše, kažu analitičari. Oni tvrde da će pronalaženje rješenja biti ključno za cjelokupnu ekonomiju i sposobnost države da finansira javne investicije, kao što su izgradnja puteva, škola ili bolnica.