Sudske bitke

Plan o obradi zahtjeva za azil van teritorije Italije, koji su 2023. godine predstavili Đorđa Meloni i njen albanski kolega Edi Rama, predviđa pritvaranje punoljetnih muškaraca iz takozvanih „bezbjednih zemalja“ koji budu presretnuti u međunarodnim vodama bez identifikacionih dokumenata. Suočavaju se sa ubrzanim procesom odlučivanja o azilu koji traje 28 dana, nakon čega gotovo sigurno slijedi deportacija.

Italija je prvobitno planirala budžet od 653 miliona eura za ovu šemu tokom pet godina, ali su stvarni troškovi već žestoko porasli – izdaci za izgradnju dva kampa porasli su za više od dvije trećine prošle godine, sa procijenjenih 39,2 miliona eura na 65 miliona eura.

Meloni je u početku predviđala da će kampovi u Albaniji obraditi 36.000 migranata godišnje, ali je plan odmah naišao na prepreku.

Sud pravde Evropske unije (CJEU) je 4. oktobra presudio da se oznaka „bezbjedna zemlja“ mora odnositi na cijelu teritoriju neke države. Na ovu presudu se potom pozvao i sud u Rimu kada je odbio da odobri pritvor za prvu grupu migranata prebačenih u Albaniju kasnije tog mjeseca.

Migranti su vraćeni u Italiju radi redovne procedure azila, što je izazvalo bijes u vladi Melonijeve, koja je tvrdila da je riječ o prekoračenju sudskih ovlašćenja. Kao odgovor, vlada je pokušala da ojača svoj pravni osnov tako što je dekretom usvojila novu listu od 19 „bezbjednih zemalja“, čime je ona postala dio zakona.

Strategija Melonijeve nije uspjela: kada je u novembru druga grupa migranata poslata u Albaniju, sud u Rimu suspendovao je odluku i uputio slučaj Sudu pravde Evropske unije (CJEU).

Italijanske sudije su krajem oktobra zatražile od CJEU da pojasni da li se mogu praviti izuzeci u definiciji „bezbjedne zemlje“ za određene kategorije ljudi. Saslušanje je održano 25. februara, a presuda se očekuje na proljeće.

Ne čekajući presudu, Meloni je nastavila sa transferima, pozivajući se na presudu najvišeg italijanskog suda iz decembra, za koju je tvrdila da znači da vlada – a ne sudovi – odlučuje koje su zemlje bezbjedne. Mada nikada nije bilo sporno da vlada ima pravo da utvrđuje koje su zemlje bezbjedne, sud je naglasio da sudije mogu da procjenjuju valjanost zakona od slučaja do slučaja.

Italijanski vojni brod Kasiopea je 24. januara zauzeo položaj oko dvadeset milja od obale Lampeduze, dok je broj polazaka migranata iz Libije naglo porastao zahvaljujući povoljnim vremenskim uslovima. Italijanska obalska straža i finansijska policija presrele su osam čamaca koji su se približavali Lampeduzi, a mnogi od migranata prebačeni su na Kasiopeu. Na brodu su prošli kroz provjeru kako bi se utvrdilo da li ispunjavaju uslove za transfer u Albaniju.

Prema podacima italijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova, 53 osobe su pokazale identifikacione dokumente i prebačene su u Italiju radi redovne procedure azila; još 49 – šestoro iz Egipta, jedna iz Obale Slonovače, jedna iz Gambije i ostali iz Bangladeša – određeni su za transfer u Albaniju.

Iscrpljenost i nevjerica

Zbunjenost oko njihove destinacije dovela je do haosa na brodu, prema riječima grupe italijanskih opozicionih poslanika i stručnjaka za ljudska prava koji su izvršili inspekciju kampova u Albaniji. Tokom inspekcije, kako su ispričali, jedan egipatski migrant rekao je da su on i njegovi sunarodnici odbili hranu na brodu.

„Nijesu znali da idu u Albaniju“, rekla je Ćiprijana Kontu, italijanska advokatica koja je učestvovala u inspekciji.

„Bio je to trenutak očaja, emotivno veoma iscrpljujuć. Rekao je da su, kada su saznali da će biti poslati u Albaniju, stupili u štrajk glađu, a neki su zaplakali.“

Papija Aktar, prevodilac sa bengalskog i pravna savjetnica iz Rima, koja je takođe bila prisutna, rekla je: „Bili su iscrpljeni i u nevjerici.“

Međutim, zvaničnik Ministarstva unutrašnjih poslova, upoznat sa operacijom, koji je govorio pod uslovom da ostane anoniman, rekao je: „Nismo dobili nikakvu informaciju o odbijanju hrane.“

Brod Kasiopea pristao je u Šenđin 28. januara oko 7:30 ujutru.

Novinar BIRN-a svjedočio je iskrcavanju migranata u grupama od po devet ili deset, koji su zbog umora teško hodali dok su prolazili pored kordona policajaca, ljekara i humanitarnih radnika. Nosili su sandale i identične plave dukserice; neki su bili ogrnuti šalovima i toplim kapama zbog oštrog zimskog vazduha. Stežući male plastične kese sa ličnim stvarima, nestajali su u kampu postavljenom u luci.

Ded Bukadžeja je takođe posmatrao. Vlasnik telekomunikacione kompanije koja obezbjeđuje internet u kampovima, Bukadžeja je bio među prvima iz talasa albanskih migranata koji su brodom pobjegli u Italiju devedesetih godina, nakon pada komunističkog režima u Albaniji.

„Bili su iscrpljeni, duboko potreseni. Bilo je srceparajuće“, rekao je o dolasku migranata u Šenđin. „Kada sam ih vidio kako pate, sve mi se vratilo – tačno onako kako je bilo kada smo mi odlazili. Niko ne napušta svoju zemlju iz zabave.“

U sivim, montažnim kontejnerima ograđenog prihvatnog centra u Šenđinu, migranti su testirani na zarazne bolesti, dobijali su odjeću, obroke i informacije o postupku traženja azila.

Tokom ljekarskih i psiholoških pregleda ustanovljeno je da su četvoro migranata maloljetni. Još jedan je identifikovan kao „ranjiva osoba“. Svih petoro prebačeno je u Italiju radi redovne procedure azila, koja može trajati godinama.

Zvaničnik Ministarstva unutrašnjih poslova, sa kojim je BIRN razgovarao, rekao je da su četvoro maloljetnika u početku na brodu tvrdili da su punoljetni, ali su tu izjavu promijenili po dolasku u Albaniju.

Međutim, Skarpa, opoziciona poslanica koja je predvodila inspekciju, izjavila je da bi oni vjerovatno ranije prijavili svoje godine da su imali više vremena da se upoznaju sa svojim pravima.

Problemi sa ubrzanom procedurom

Preostalim migrantima u Šenđinu izdata su rješenja o zadržavanju, koja su morala biti odobrena od strane italijanskih sudova u roku od 48 sati, nakon čega su prebačeni u Đader – veći centar udaljen oko 20 kilometara u unutrašnjosti, okružen zidovima visokim pet metara.

Pristup telefonu bio je ograničen.

„Neki od njih danima nisu komunicirali, a članovi porodice možda misle da su mrtvi“, rekao je albanski pravni asistent organizacije „Medihospes“, italijanske organizacije koja u prihvatnim centrima širom zemlje pruža zdravstvenu njegu, psihološku podršku i pravnu pomoć.

Organizacija „Medihospes“ je prošle godine odabrana od strane italijanske vlade da pruža usluge u kampovima u Albaniji.

„Kada pozovu i čuju ‘halo’ s druge strane od voljenih osoba, samo se slome u suzama“, rekao je pravni asistent.

Italijanske vlasti su obavile azilantske intervjue sa njima putem video veze; transkripti pokazuju da advokati migranata nijesu bili prisutni – što je standardna praksa za takve razgovore, kazali su Kalderoni i izvor iz ministarstva – ali im je bio obezbijeđen prevodilac.

Nizam nije bio jedini iz Madaripura. Među ostalima su bili i Malik* (27) i Rohan* (22).

Prema transkriptima njihovih intervjua sa italijanskim zvaničnicima, Malik je morao da radi na farmi kako bi nakon smrti oca izdržavao majku oboljelu od dijabetesa; Rohan je rekao da je krenuo ka Evropi u nadi da će obezbijediti bolji život za svoju suprugu i nerođenu ćerku. U Libiji je, kako je ispričao, uhapšen od strane policije i prodat mafiji; proveo je dvije godine u zatvoru, gdje je bio prebijan i zadobio prelom ramena.

„Nikada nijesam išao u školu, ali moja ćerka mora da se školuje“, rekao je tokom intervjua sa italijanskim zvaničnicima, koji su razgovarali sa migrantima u Albaniji putem video veze, navodi se u transkriptu.

Malik je ispričao da su povjerioci, odlučni da ga primoraju da vrati sve veće dugove, napali njegovu sestru u Bangladešu štapom i slomili joj nos. Ispričao je da su mu tokom 11 mjeseci u libijskom zatvoru iščupali nokte i gasili cigarete po tijelu.

„Imam ožiljke po cijelom tijelu od nasilja koje sam pretrpio u Libiji“, kazao je. „Nijesu mi davali hranu, ni vodu, niti su mi dozvoljavali da se operem. Držali su me u jadnim uslovima.“

Malik je preklinjao da ga ne vraćaju u Bangladeš.

„Samo bih želio priliku da dođem u Italiju i ostanem da radim“, rekao je. „Molim vas da pažljivo razmotrite moj zahtjev.“

Nizam, moler, uputio je sličnu molbu.

„Imam jedan zahtjev za italijansku državu – da me pošalju u Italiju kako bih mogao da nađem posao“, rekao je. „Taj posao bi mi omogućio da izdržavam porodicu i da imam bolju budućnost.“

Tokom intervjua, otkriven je još jedan slučaj „ranjive osobe“, koja je potom prebačena u Italiju.

„Identifikovali smo ga kao ranjivog jer je šepao. Kasnije sam saznao da ima opekotine“, objasnio je drugi pravni asistent organizacije „Medihospes“, bivši javni službenik iz grada Ljež, koji je želio da ostane anoniman.

Svi ostali zahtjevi za azil odbijeni su narednog dana, 29. januara. Migrantima – uključujući Nizama, Malika i Rohana – dato je sedam dana za žalbu.

Frančesko Feri, stručnjak za migracije iz organizacije „ActionAid“, koji je takođe prisustvovao inspekcijama, kritikovao je brzinu provjera, tvrdeći da su bile previše ubrzane da bi se mogla otkriti eventualna psihološka trauma.

Kontu je rekla da su migranti koje je srela tokom posjete djelovali zbunjeno u vezi sa pravnim procedurama, te da im je trebalo dati više vremena da obrade svoju traumu.

„Nekome ko je doživio progon potrebno je vrijeme – kako bi shvatio da je prošao kroz progon i torturu, i da to izrazi“, rekla je. „U suprotnom postoji rizik da ne kažu sve ili da djeluju kontradiktorno.“

Zvaničnik Ministarstva unutrašnjih poslova nije se složio sa tim, navodeći da su migrantima obezbijeđeni besplatan pristup pravnoj pomoći, detaljne informacije o njihovim pravima i brifing od 20 minuta, nakon čega su uslijedile pojedinačne konsultacije koje su trajale dva do tri sata.

Pravni asistent „Medihospesa“, koji je vidio opekotine na drugom migrantu koji je proglašen ranjivim, složio se: „Trudimo se da pomognemo migrantima i želimo da njihovi zahtjevi za azil budu uspješni.“

Pravni okršaj

Prema pravilima šeme, italijanske vlasti moraju da dobiju odobrenje italijanskih sudova za zadržavanje migranata, a sudije su u obavezi da donesu odluku u roku od 48 sati.

U decembru, u naporu da prevaziđe pravnu blokadu, Meloni je prenijela nadležnost za odlučivanje o zadržavanju na žalbeni sud u Rimu, za koji je vjerovala da će biti naklonjeniji. Promjena je tiho uvedena kroz član drugog zakona koji se inače odnosio na kvote za radne vize, a koji je usvojen neposredno uoči Božića.

Direktor suda imenovao je šest sudija da vode slučajeve zadržavanja, uključujući četvoro koji su već donijeli odluke u prethodna dva slučaja migranata poslatih u Albaniju, što je podstaklo nagađanja da će zahtjevi za zadržavanje ponovo biti odbijeni.

Rasprave o zadržavanju održane su 31. januara iza zatvorenih vrata u nekoliko kancelarijskih „sudnica“ rimskog suda.

Novinar BIRN-a uspio je da zaviri kroz vrata dok su se otvarala i zatvarala, vidjevši sudije kako se pripremaju da ispituju migrante putem video veze uz pomoć prevodilaca.

Advokati su sjedili u hodnicima, nervozno pregledajući dokumenta dok su čekali red. Novinarima je bilo zabranjeno da uđu u sudnice.

Na neke od migranata, neizvjesnost je očigledno ostavila traga.

„Zadržani je plakao tokom cijelog saslušanja“, stoji u zapisniku sa Nizamovog saslušanja.

Kalderoni, njegova advokatica, kritikovala je brzinu postupka, s obzirom na to da su joj predmeti dodijeljeni manje od 24 sata prije zakazanih saslušanja. To joj je ostavilo vrlo malo vremena da se pripremi ili razgovara sa migrantima. „Primorani smo da radimo naslijepo“, kazala je.

U rješenju izdatom 31. januara uveče, sud je odbio da odobri svih 43 naloga za zadržavanje i proslijedio je odluku Sudu pravde Evropske unije (CJEU).

Još jedan udarac za Meloni: migranti je trebalo da budu prebačeni u Italiju.

Na video-snimku koji je snimio jedan albanski lučki službenik, a koji je podijeljen sa BIRN-om, vidi se kako migranti, hodajući jedan po jedan uz metalnu rampu, nose velike crne torbe i ukrcavaju se na patrolni brod italijanske obalske straže. Ovog puta, za razliku od dolaska, nosili su tople jakne i odgovarajuću obuću.

Migranti su stigli u Bari 1. februara uveče. Dok je brod uplovljavao u luku, mogli su se vidjeti kako vire kroz okrugle prozore, neki su se smiješili dok su posmatrali prizor. U blizini su protestovali protivnici šeme, uzvikujući slogane i držeći transparent na kojem je pisalo „Dobrodošli“. Nakon iskrcavanja, migranti su ukrcani u autobus i prebačeni u prihvatni centar na periferiji grada.

Advokati su u žurbi podnosili žalbe na odbijene zahtjeve za azil. Kontu je potvrdila da su svi podnijeli žalbe prije isteka roka od sedam dana.

U međuvremenu, u Albaniji, kampovi u Šenđinu i Đaderu za sada su prazni. Osnovno osoblje i dalje je prisutno, provodeći duge sate u montažnim kontejnerima ili ispijajući kafu u rijetkim barovima koji su ostali otvoreni tokom zime duž šetališta u Šenđinu.

Za Nizama, Malika i Rohana dani zatvaranja su prošlost. U italijanskim prihvatnim centrima, stanovnicima je dozvoljeno da tokom dana napuštaju prostor. Kalderoni je izjavila da se njeni klijenti „oporavljaju“ i da bi uskoro mogli da počnu da rade, dok se odluke suda po njihovim žalbama na odbijene zahtjeve za azil očekuju tokom ove godine.

Nizam se vratio na društvene mreže, objavljujući fotografije i video-snimke sa Jadranskog mora, ili u obilasku lokalnih znamenitosti, poput baroknog pozorišta Teatro Margerita u Bariju.

Na jednoj fotografiji pozira ispred kafića, uokvirenog borovima, djeluje opušteno i moderno, sa naočarima za sunce i ležerno raskopčanom košuljom.

* Imena su promijenjena radi zaštite identiteta.

Realizacija ove istraživačke priče podržana je grantom iz fonda IJ4EU. Međunarodni institut za štampu (IPI), Evropski novinarski centar (EJC) i svi drugi partneri u okviru IJ4EU fonda nijesu odgovorni za objavljeni sadržaj niti za bilo kakvo njegovo dalje korišćenje.