Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. Vilha je u to vrijeme živjela u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, Policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi Vilha Đogo.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bile su fizički zlostavljanje, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH, a 90 porodica je protjerano a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Pretresanje kuća opravdano, civili se iseljavali dobrovoljno

Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju je u decembru 2007. pokrenulo istragu povodom zločina u Bukovici, a u aprilu 2010. godine podignuta je optužnica protiv pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije braće Radmila i Radiše Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Milorada Brkovića i Đorđija Gogića, kao i pripadnika rezervnog sastava Policije Crne Gore Slaviše Svrkote i Radomana Šubarića.

Oni su optuženi za nehumano postupanje prema civilnom stanovništvu muslimanske nacionalnosti, uključujući torturu, nasilje, pljačku, batinanje, prijetnje ubistvom i prouzrokovanje teških patnji, što je rezultiralo iseljavanjem muslimanskog stanovništva iz Bukovice.

U istrazi je ispitano 40 svjedoka, u svojstvu svjedoka i oštećenih, a tužilac nije zahtijevao pritvor osumnjičenih tokom istrage. Tokom suđenja kao svjedok je saslušan i tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović, koji je tokom ratnih dešavanja u Bukovici bio komandir policije u Pljevljima. I ako su ga neki od svjedoka optuživali da je učestvovao u pretresanju kuća i maltretiranju stanovnika Bukovice, Veljović je tokom svjedočenja tvrdio da je policija djelovala u skladu sa pravilima službe.

„Moram istaći da je služba imala problema i oko paravojnih formacija iz BiH, koje su upadale, što je uticalo na pojačan strah i sigurnost za čitavo stanovništvo Bukovice. Kada kažem paravojnih formacija, mislim na formacije kako srpske, tako i muslimanske“, kazao je Veljović tokom svjedočenja.

„Vršena su iseljavanja muslimanskog stanovništva prema Sarajevu, Goraždu ili Pljevljima ili u pravcu Turske, ali sve na osnovu njihove dobrovoljne odluke ili slobodne volje“, dodao je.

Viši sud u Bijelom Polju je u decembru 2010. godine donio oslobađajuću presudu, navodeći da nema dokaza koji bi potvrdili da su okrivljeni svojim radnjama počinili zločin protiv čovječnosti kao i da oštećeni u svojim iskazima nisu podržali navode optužnice.

Zbog proceduralnih razloga presuda je ukinuta u junu 2011. godine, a nakon ponovnog suđenja Viši sud u Bijelom Polju je u oktobru 2011. godine ponovo donio oslobađajuću presudu. Sud je tada, između ostalog, utvrdio da se stanovnici muslimanske nacionalnosti nisu iseljavali iz Bukovice zbog nehumanog postupanja okrivljenih, nego dobrovoljno.

Sud je tada ocijenio da su pripadnici vojske i policije radili prema pravilima službe kao i da je pretresanje kuća bilo opravdano, jer su postojale dojave da se u kućama nekolicine oštećenih krije oružje, što je i potvrđeno pronalaskom oružja kod njih.

Apelacioni sud je u martu 2012. odbacio žalbu tužilaštva i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon što je Vrhovno državno tužilaštvo podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud ga je u januaru 2013. godine odbio kao neosnovan.

Ivan Radulović iz Građanske alijanse (GA) smatra da sudski epilog zločina u Bukovici šalje poruku o nekažnjivosti i narušavaju povjerenje u pravosuđe.

„Odsustvo pravde za žrtve, uz neadekvatno priznanje njihovih patnji, dodatno otežava proces pomirenja, jer se osjećaj nepravde ne sanira. Iako su prošle godine, zločini u Bukovici i širi kontekst ratnih zločina ostaju ključna tema u procesu izgradnje pravde i pomirenja u postkonfliktnom društvu“, kazao je Radulović BIRN-u.

Tužilaštvo najavilo obnavljanje istrage

Tri decenije nakon zločina u Bukovici većina stanovnika koja je izbjegla iz tog područja ne želi ponovo da priča o zločinima. Jedan od sagovornika BIRN-a, koji je želio da ostane anoniman, tvrdi da nikad nisu istraženi svi zločini u tom kraju, navodeći kao primjer selo Vitine koje se nalazi sa druge strane Ćehotine, u odnosu na Bukovicu. On tvrdi da su u tom selu ubijeni Šaćim Ramović i Omer Durak a da su ubice došle iz Bosne sa namjerom da pljačkaju. Tokom napada spaljeno je to pogranično selo u kome je bilo devet kuća, od kojih pet na bosanskoj, a četiri na crnogorskoj strani. Za napad na selo Vitine do danas niko nije odgovarao.

Jedan od svjedoka na suđenju optuženima za ratne zločine u Bukovici, Jakub Durgut, je u knjizi Bukovica 1992 – 1995. Etničko čišćenje, zločini i nasilja, između ostalog, naveo i da je u tom području tokom rata zapaljeno osam kuća i seoska džamija u selu Planjsko. Durgut je preminio u septembru 2019. godine.

„Pored fizičkog zlostavljanja u njihovim kućama, rezervisti su ih tjerali da tuku jedni druge. Tako da Ešref tuče svog brata Hasana i obrnuto. To su morali raditi pod prijetnjom i to drvenim motkama. Poslije ovog incidenta, zlostavljani su pješke pobjegli ostavljajući nepokretnu i pokretnu imovinu, koja je kasnije opljačkana. Svi oni su se kasnije odselili u Tursku“, tvrdio je Durgut.

Iz Specijalnog državnog tužilaštva su 4. februara saopštili da će obnoviti istragu ratnih zločina u Bukovici, kao i onih koji su počinjeni u Morinju, Kaluđerskom lazu i tokom deportacije izbjeglica iz Herceg Novog. Iz tužilaštva su kazali da su obrazovani specijalni istražni timovi, koji će analizirati krivične postupke koji su pravosnažno završeni i tražiti nove dokaze kroz pretragu baze podataka Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove.

Radulović smatra da obnavljanje istraga izaziva optimizam, ali da će one biti otežane zbog protoka vremena.

„Nužno je sagledati širu sliku. Više od tri decenije prošlo je od događaja u Bukovici, što uveliko otežava prikupljanje novih dokaza i svjedočenja. Mnogi ključni svjedoci, poput Jakuba Durguta, koji je posvetio značajan dio svog života dokumentovanju ovih zločina, nažalost nijesu više među nama“, kazao je Radulović.

Porodice žrtava ostale bez nadoknada

Vlada Crne Gore je 2008. godine pokrenula projekat rekonstrukcije 106 uništenih kuća u Bukovici, kako bi se omogućio povratak porodicama koje su izbjegle sa tog područja tokom ratnih dešavanja. Projekat vrijedan 4.5 miliona eura obuhvatao je izgradnju kuća, sanaciju puteva i elektro-distributivne mreže. Do kraja 2015. godine izgrađeno je 85 kuća u Bukovici, ali se vratilo samo šest porodica.

U periodu od 2006. do 2007. godine protiv države Crne Gore podnijeto je deset tužbi za naknadu štete zbog ubistva bliskog lica, mučenja i uništenja imovine. Iako su prvostepeni sudovi u nekoliko slučajeva odredili da država mora platiti nadoknadu od 15 hiljada eura zbog ubistava civila, 10 hiljada eura zbog torture i 1.530 eura za uništenu imovinu, sve te presude su ukinute po žalbi države Crne Gore. U drugim slučajevima je postupak prekinut do okončanja krivičnog postupka a sve tužbe su odbijene nakon oslobađajuće presude optuženima za ratne zločine u Bukovici.

I članovi porodice ubijenog Džafera Đoga tužili su državu Crnu Goru, a Osnovni sud u Podgorici je u maju 2011. utvrdio da je država bila dužna da preko svojih organa svim građanima pruži sigurnost, ali da je njena konkretna odgovornost za nastalu štetu u tom slučaju ,,podlegla zastari”.

Tri decenije nakon zločina u Bukovici Vilha Đogo uglavnom ljeti svrati u rodne Tvrdakoviće, selo koje je prije rata bilo mješovito.

„Ostala je kuća, odem da očistim groblje.  Uradila sam ploču na mjestu gdje mi je otac poginuo i na grobu. Razočaraš se ko ti je bio komšija, s kim smo živjeli. Odrastali smo zajedno, jeli, pili, mijenjali i pozajmljivali odjeću, išli na posao, pokazivali djeci zadatke i na kraju tako. Obučeš uniformu, dobiješ pušku i cijeli svijet je tvoj“, tvrdi Vilha Đogo.

„Djeca su, kad je počeo rat, obukla uniforme, nikada se više nisu pozdravili. Poslije su htjeli da se pomire, ali mi ne pada na pamet. Devedesete su bile ispit ko je čovjek, a ko nečovjek. Svako je svoje pravo lice pokazao“, dodala je ona.