Andreas svakog jutra ustaje u šest sati da bi otvorio svoj mali kafić u provincijskom gradiću blizu Atine, odakle je porijeklom.

U ovo doba godine već  bi se već preselio na grčko ostrvo Mikonos zbog turističke sezone, ali je ove godine, nakon deset uzastopnih ljetnjih sezona rada u ugostiteljstvu, odlučio da ostane kod kuće.

Fizički više nijesam mogao da izdržim rad sedam dana u nedjelji“, kaže 49-godišnji Andreas (to mu nije pravo ime). Na Mikonosu je zarađivao u prosjeku oko 180 eura dnevno, uključujući i napojnice.

„Znao si da ćeš se vratiti sa sezonskog rada sa dosta novca u džepu, ali to ne važi za sve“, ističe on.

Ove sezone mu je, kako kaže, ponovo ponuđen posao na ostrvu, jer „nema dovoljno radne snage, ali sam odbio“.

Andreas nije jedini koji je donio takvu odluku. Posljednjih godina, a posebno nakon COVID-19 pandemije, mnogi grčki radnici okreću leđa turističkoj industriji.

Sezonski karakter posla, iscrpljujuće radno vrijeme i niske plate odbijaju ljude, objašnjava Jorgos Hotzoglu, predsjednik Panhelenske federacije radnika u ugostiteljstvu i turizmu (POEET).

„Nema razloga da se neko bavi sezonskim radom“, kaže Hotzoglu za BIRN, objašnjavajući da su se mnogi umjesto toga odlučili da rade u turističkoj industriji drugih zemalja ili u drugim sektorima grčke ekonomije.

S obzirom da je turistička sezona 2025. u punom jeku, grčki poslodavci sada pokušavaju da popune praznine radnom snagom iz zemalja van Evropske unije.

„Najveća potražnja za radnicima je u ugostiteljstvu. Zatim slijedi hotelska industrija, koja pokušava da popuni nedostatke radnicima iz inostranstva, što je naporan birokratski proces“, objašnjava Grigoris Tasios, predsjednik Udruženja hotelijera Halkidikija i član Upravnog odbora Grčke privredne komore za hotelijerstvo.

Rasprostranjeni i dugotrajni nedostatak radne snage

Jorgos Migdalas, vlasnik firme u Halkidikiju, na sjeveru Grčke, koja nudi vile za odmor i prodavnicu sezonske robe, ovog ljeta nije uspio da pronađe sobaricu ni prodavačicu.

„Kao i mnogi u ovom sektoru, i dalje imamo problem da angažujemo radnike“, rekao je Migdalas za BIRN.

Njegova firma zapošljava tri sobarice i jednog prodavača. „Od sobarica do prodaje, situacija je zaista ozbiljna“, naglašava.

Vlasnici tri četvrtine firmi u Halkidikiju navode da se suočavaju sa ozbiljnim poteškoćama u popunjavanju radnih mjesta, a najveći nedostaci su u hotelima i smještajnim kapacitetima, gdje nedostaje 22,3 odsto radne snage – posebno recepcionera i sobarica.Izvještaj Privredne komore Halkidikija, sproveden u aprilu i maju, pokazao je da ugostiteljstvu nedostaje 18,1 odsto radnika, uglavnom kuvara i konobara.

„Radnu snagu tražimo i u okolnim područjima“, kaže Migdalas. „Jedan od problema je i obuka. Sada pokušavamo da dobijemo obučeno osoblje. Nije nam cilj samo da popunimo radno mjesto, već da pružimo što bolju uslugu – i tu nastaje problem.“

Problem je rasprostranjen u cijeloj Grčkoj. Samo u hotelijerstvu, procijenjeni nedostatak osoblja za 2024. godinu iznosio je 53.817 u odnosu na potrebnih 278.188 radnika, što je oko 19 odsto ukupne radne snage, prema godišnjoj anketi Instituta za istraživanje turizma (RIT) objavljenoj u aprilu.

Kriza traje već godinama: u 2023. godini nedostajalo je 20 odsto osoblja (53.229 radnika), u 2022. godini 23 odsto (60.225), a u 2021. godini 22 odsto (53.249).

Problem nedostatka radne snage značajno se pogoršao nakon pandemije COVID-19. Tokom 2020. i 2021. godine, kako objašnjava Hotzoglu, radnicima su bili suspendovani ugovori, a umjesto plate dobijali su 534 eura svakih 40 do 45 dana.

„Od toga se ne može živjeti, niti osnovati porodica. Previše ljudi je tada napustilo sektor“, kaže Hotzoglu.

Predsjednica Instituta za istraživanje turizma (RIT), Konstantina Svinu, izjavila je za grčki portal Ot.gr da očekuje kako će u 2025. godini nedostatak radne snage u hotelima ostati na istom nivou kao i 2024 – oko 20 odsto.

Radna mjesta poput sobarice, konobara, recepcionera, pomoćnog konobara, bariste, tehničara za podršku i kuvara čine 52 odsto ukupnog deficita. Nedostatak radne snage prisutan je i među specijalizovanim kadrom i na rukovodećim pozicijama.

Razlozi za odlazak

Na prvi pogled, plate u ovom sektoru djeluju konkurentno. Minimalna plata u hotelskoj industriji je najmanje 14,5 odsto viša od zakonski propisanog minimalca.

Tokom prethodne dvije godine, osnovne mjesečne plate radnika u turizmu i ugostiteljstvu kretale su se između 850 i 1.000 eura. Ove godine, osnovna plata hotelskih radnika u kategoriji „A“ iznosi 1.000 eura, dok je u kategoriji „D“ 950 eura.

Međutim, budući da je posao sezonskog karaktera – u najboljem slučaju traje šest do sedam mjeseci, a u nekim oblastima svega tri do pet mjeseci – radnici ne uspijevaju da zarade dovoljno da prežive zimu, budući da mogu da ostvare pravo na novčanu naknadu za nezaposlene samo tokom tri mjeseca.

Pored toga, u Grčkoj je minimalni uslov za punu penziju 7.500 osiguranih dana (tzv. „markica“). Sezonski radnici uspijevaju da prikupe svega 100–150 markica godišnje.

„Nema šanse da za života skupe 7.500. Zato odlaze u penziju sa 62 godine, sa umanjenim iznosom, a prosječna penzija koju primaju iznosi oko 450 eura. Zašto bi iko nastavio da radi sezonski?“ pita Hotzoglu.

On ističe i da su dodatni razlozi za manjak radne snage loši uslovi stanovanja i iscrpljujuće radno vrijeme.
Mada su mnogi poslodavci pokušali da poboljšaju smještajne uslove, „problem i dalje postoji“, objašnjava Hotzoglu, pa su mnogi radnici primorani da žive u neadekvatnim objektima ili dijele sobu sa drugim radnicima.

Još jedan problem predstavlja digitalna radna kartica – alat koji bilježi radne sate. POEET je u saopštenju za javnost objavljenom u junu ukazao na to da još uvijek ne postoji univerzalna primjena ove kartice.

Prema podacima grčkog Ministarstva rada i socijalnih pitanja, preduzeća koja su registrovana za hotelsku djelatnost obavezna su da je uvedu. Ipak, neka turistička preduzeća još nijesu registrovana za hotelsku djelatnost, što im potencijalno omogućava da preopterećuju radnike i ostvaruju nepravednu prednost u odnosu na firme koje bilježe radne sate.

„Nažalost, ona se ne primjenjuje kako treba u našem sektoru i na kraju je sve ispalo fijasko“, tvrdi Hotzoglu.
„Iako su nas uvjeravali da nakon šest dana rada kartica neće dozvoliti sedmi radni dan, u praksi vidimo suprotno – od naših kolega saznajemo da ljudi rade sedam dana po 12 do 13 sati dnevno“, dodao je on.

Stižu radnici iz Maroka i sa Filipina

Rezultat toga je da „na ostrvima nijesu ostale dobre ruke“, kaže Đana (to joj nije pravo ime), menadžerka hotela sa četiri zvjezdice na grčkom ostrvu Kos u Dodekanezu.