Visokorangirani crnogorski policijski službenik Goran Žugić posljednji put je parkirao svoj automobil u Podgorici 31. maja 2000. godine.

Nakon što je izašao iz vozila i krenuo ka ulazu, s leđa mu je prišao muškarac sa automatskim oružjem u ruci. Napadač mu je ispalio sedam metaka u leđa i tri u glavu, ostavljajući Žugića mrtvog ispred zgrade u kojoj je živio.

U to vrijeme, Žugić je bio savjetnik za nacionalnu bezbjednost tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Dan nakon ubistva, Đukanović je izjavio da je ubica “izvršio teroristički akt protiv demokratije u Crnoj Gori i bezbjednosti njenih građana.

„Kakvi god da su motivi objektivno za crnogorsku i širu javnosti ubistvo Gorana Žugića javnost doživljava kao ubistvo sa političkim prizvukom“, kazao je Đukanović.

Žugić, koji je tada imao 37 godina, započeo je karijeru kao policajac i načelnik sektora Službe državne bezbijenosti CB Tuzla, ali je njegova porodica prebjegla u Crnu Goru kada je u Bosni i Hercegovini počeo rat. Žugić je 1992. godine postao načelnik policije Centra bezbijednosti Herceg Novi, a 1995. unaprijeđen je na mjesto načelnika policije u Podgorici.

To je bilo politički turbulentno vrijeme u Crnoj Gori, koja je bila dio Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), a vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista (DPS) počeo je politički sukob moći između tadašnjeg premijera Mila Đukanovića i predsjednika Momira Bulatovića.

Žugić je podržao Đukanovića, koji je 1998. izabran za predsjednika Crne Gore. Žugić je tada imenovan za njegovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost.

Više od dvije decenije nakon njegovog ubistva, crnogorska policija i Specijalno državno tužilaštvo nijesu uspjeli da naprave napredak u istrazi. Iz tužilaštva tvrde da su tokom istrage, putem međunarodne pravne pomoći od nekoliko zemalja zatražilli da prikupe informacije i određene podatke o ubistvu, ali da to do sada nije rezultiralo otkrivanjem počinioca.

Ubistvo na prometnoj ulici

Manje od godinu dana nakon ubistva Gorana Žugića, još jedan visokorangirani bezbjednosni operativac ubijen je u Podgorici. Službenik crnogorske Službe državne  bezbjednosti, Darko ‘Beli’ Raspopović, ubijen je 8. januara 2001. godine, pored svog automobila u centru Podgorice, prepunom prolaznika.

Prema policijskim izvještajima, muškarac sa crnim kačketom prišao mu je s leđa i ispalio sedam metaka iz pištolja sa prigušivačem, a zatim nestao u obližnjem mračnom prolazu. Raspopovićevo beživotno tijelo ostalo je na uglu ulica Slobode i Miljana Vukova, a ubica nikad nije identifikovan.

Dva dana kasnije, tadašnji pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Vukašina Maraša zadužen za državnu bezbjednost, Duško Marković, izjavio je da je Raspopović bio poznat kao profesionalac posvećen interesima države.

„Pao je kao žrtva zlog vremena, ali mi ćemo učiniti sve da učinilac ovog nedjela, kao i nalogodavci, izađu pred sud pravde i osjete snagu države koju su njegovim ubistvom pokušali da ugroze“, rekao je Marković na komemorativnoj sjedinici u Podgorici.

Raspopović je bio dio Službe državne bezbjednosti i bio je poznat kao sposoban oficir. Tokom UN embarga uvedenog SRJ, italijanska policija je uhapsila Raspopovića 1997. godine, zajedno sa još sedam službenika državne bezbjednosti, dok su pokušavali da prokrijumčare tanker nafte u Crnu Goru. Mediji su tada izvještavali da su službenici pušteni nakon intervencije crnogorskih vlasti.

Tokom nasilnih opozicionih protesta u januaru 1997. godine u Podgorici, Raspopović i njegova jedinica spriječili su demonstrante da uđu u zgradu Vlade. Tri godine prije nego što je Raspopović ubijen, njegov automobil je raznesen bombom u januaru 1998. Počinioci nikada nisu pronađeni.

Prema tvrdnjama Uprave policije i Specijalnog državnog tužilaštva slučaj ubistva Raspopovića je i dalje u fazi istrage. Policija je napravila fotorobot osumnjičenog ubice i ispitala potencijalne svjedoke.

U januaru 2017. godine, bivši šef kriminalističke policije Milisav Sekulović izjavio je za televiziju Vijesti da je policija istraživala potencijalne veze između ubistva Raspopovića, Žugića i visokorangiranih kriminalaca u Crnoj Gori.

„Mnogo je priča bilo i sve do čega smo mogli doći provjeravali smo. Zvanično bilo čije policijsko obavještenje do nas nije stizalo ni iz Grčke, ni iz Srbije, ni bilo odakle. Jedino što smo mogli saznati iz novina i od nekakvih veza iz tog kriminalnog svijeta“, rekao je Sekulović.

Novinar nedeljnika „Monitor“, Zoran Radulović, smatra da policija i tužilaštvo nisu učinili dovoljno da riješe ova ubistva.

„Spekulacije o tim zločinima traju i dvije decenije kasnije. Postojale su glasine o njihovom učešću u kriminalnim poslovima ili posjedovanju informacija o takvim poslovima. Koliko se sjećam, tadašnje vlasti nam nisu ponudile nikakve tragove o motivima organizatora zločina“, rekao je Radulović za BIRN.

Veze sa švercom cigareta

U maju 2001. godine, imena Gorana Žugića i Darka Raspopovića pojavila su se u seriji članaka o švercu cigareta kroz Crnu Goru, koje je objavio hrvatski nedjeljnik Nacional.

Jedan od švercera, Srećko Kestner, rekao je za Nacional da je Žugić obezbjeđivao pratnju za kamione pune švercovanih cigareta od Crne Gore do Srbije.

„Takođe mi je obezbijedio policijsku pratnju kada me neki lokalni kriminalci pokušali da me reketiraju – 11 pripadnika interventnog voda podgoričke policije bilo je sa mnom sve vrijeme“, rekao je Kestner navodeći da je za usluge Žugiću plaćao 100.000 njemačkih maraka mjesečno.

Nakon raspada Jugoslavije devedesetih godina, crnogorska luka Bar postala je poznati centar šverca cigareta, u kome se uvezeni duvan reeksportovao, a cigarete proizvedene u Crnoj Gori transportovale dalje.

Žugićevo ime pomenuto je i tokom suđenja u Bariju za šverc cigareta četvorici crnogorskih državljana –Veselinu Vesku Baroviću, Branku Vujoševiću i Branislavu Mićunoviću, kao i bivšoj šefici crnogorske trgovinske misije u Italiji, Dušanki Jeknić.

U decembru 2014. mediji su objavili izjavu Gorana Stanjevića, tadašnjeg direktora Agencije za strane investicije Crne Gore, koju je 2002. dao italijanskim tužiocima. Stanjević je tvrdio da je Žugić ubijen ubrzo nakon što je primio dokumenta o istrazi šverca cigareta protiv crnogorskih državljana.

Stanjević je naveo da mu je šef grupe za šverc cigareta iz Napulja, Ćiro Mazarela, naredio da dokumenta preda crnogorskim vlastima i upozori ih na istragu.

„Fotokopirao sam (dokumenta) i odnio Žugiću. Šta su oni s tim uradili, ne znam ništa. Znam da je Žugić nakon par mjeseci ubijen, poslije toga, usred grada“, rekao je Stanjević italijanskim tužiocima.

Bivši član Odbora za odbranu i bezbjednost crnogorskog parlamenta, Predrag Bulatović, rekao je za BIRN da su vlada i policija bili uključeni u šverc cigareta tokom devedesetih godina.

„Služba državne bezbjednosti bila je ključna karika u ovom ilegalnom poslu, a Žugić i Raspopović su bili među najpouzdanijim ljudima Mila Đukanovića. Njihova ubistva povezana su sa ilegalnim poslovima vlade i državne bezbjednosti, i to je ključni razlog zašto nije bilo napretka u istragama“, rekao je Bulatović.

U julu 2009. godine, bivši šef crnogorske trgovinske misije u Vašingtonu, Ratko Knežević, rekao je za Vijesti da je Raspopović imao nesuglasice sa Žugićem i jednim od glavnih švercera, Blagotom ‘Bajom’ Sekulićem, oko podjele profita od šverca.

Knežević je tvrdio i da je Raspopovićev tim iz Službe državne bezbjednosti štitio kamione sa krijumčarenim cigaretama.

„Raspopović i njegova ekipa više nisu učestvovali u profitu i nisu bili omiljeni kod šefova, pa je odlučio da ubije Žugića i Sekulića. Uspio je da ubije Žugića, ali je Sekulić bio brži“, napisao je Knežević u otvorenom pismu poslatom medijima.

Blagota Sekulić je ubijen u Budvi u maju 2001. godine. Kao i kod ostalih ubistava, policija nikada nije pronašla počinioce.

Knežević je bio svjedok na suđenju za šverc cigareta u Bariju u aprilu 2002. godine, ali nikada nije bio ispitan od strane crnogorskog tužilaštva povodom njegovih tvrdnji o ubistvima Žugića i Raspopovića.

U januaru 2019. godine, sud u Bariju odbacio je optužbe protiv Barovića, Vujoševića, Mićunovića i Jeknić za učešće u švercu cigareta preko Jadranskog mora kojim je upravljala mafija između 1994. i 2002. godine.

Optužbe protiv tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, koji je takođe bio pod istragom u Italiji u istom slučaju, odbačene su 2009. godine.

Zbog protoka vremena sve manje dokaza

U decembru 2022. pojavila se naznaka da bi moglo doći do napretka u slučajevima ubistava, kada je novoizabrani Specijalni državni tužilac, Vladimir Novović, izjavio da bi stare istrage mogle biti ponovo otvorene. Ipak, naglasio je da će biti teško doći do novih dokaza zbog protoka vremena.

Novović je tada u emisiji „Načisto“ na Televiziji Vijesti rekao da tužilaštvo treba bolje da sarađuje sa Agencijom za nacionalnu bezbjednost (ANB) i pozvao tu službu da dostavi obavještajne podatke koji bi mogli biti korisni za istrage.

Iako je od tada tužilaštvo pokrenulo istrage protiv nekadašnjih članova vlade kao i visokih pravosudnih i policijskih zvaničnika zbog zloupotrebe položaja i korupcije, bivši poslanik Demokratskog fronta (DF) Predrag Bulatović smatra da je borba protiv organizovanog kriminala tek počela.

„Novi specijalni državni tužilac imao je određene rezultate, ali postoje i kašnjenja i opstrukcije. Teško je rješavati nove slučajeve, a o starim nema apsolutno ništa“, rekao je Bulatović.

Novinar Zoran Radulović, međutim, ističe da su šanse za napredak male jer je prošlo više od dvije decenije od ubistava policijskih operativaca.

„Proticanje vremena smanjuje šanse da se ova ubistva riješe redovnim procedurama“, rekao je Radulović.

„Možda se eventualno pojavi svjedok-saradnik, ali čak i u tom slučaju ostaje veliko pitanje da li postoje materijalni dokazi koji bi podržali njegovu priču u mjeri da budu prihvatljivi za sudski proces.“