U novembru prošle godine, Vesna Radović je otišla u upravu osnovne škole u Podgorici da bi prijavila da njenu kćerku, u petom razredu, “konstantno vrijeđa” jedan učenik.

“Kada smo nastavniku prijavili uvrede, dječak je počeo da prijeti mojoj kćerki”, kazala je Radović za BIRN. “Imali smo dva sastanka sa upravom škole i njegovim roditeljima, ali uprkos dogovoru, maltretiranje se nastavilo.”

Svjesna da njena kćerka nije jedina žrtva, Radović kaže da je predložila drugim roditeljima da sprovedu anonimnu anketu u razredu, ali oni su odbili. “Nakon skoro godinu dana borbe da zaštitim moje dijete, na kraju sam morala da je premjestim u drugu školu.”

Ovo je priča koja se ponavlja širom država Balkana, utvrdio je BIRN.

Prema istraživanju sprovedenom u deset balkanskih država, od ukupno 34 roditelja koja su učestvovala u anketi, 19 je kazalo da su njihova djeca ili dijete bili na meti vršnjačkog nasilja: velika većina je iskusila fizičko nasilje, povremeno praćeno drugim oblicima nasilja.

Prema podacima do kojih je došao BIRN:

● 84,2 odsto roditelja koji su učestvovali u anketi kazalo je da je njihovo dijete izloženo fizičkom nasilju, samo ili u okviru "paketa" sa drugim oblicima nasilja.

● 89,5 odsto je kazalo da su počinioci nasilja bili učenici izu odjeljenja njihovog djeteta.

● Oko 59 odsto roditelja čija su djeca doživjela nasilje kazalo je da nikakve mjere nijesu preduzete u cilju njihove zaštite.

● Mada su svi nastavnici, koji su učestvovali u istraživanju, kazali da znaju kako da prepoznaju nasilje u školi, njih 29,4 odsto, na primjer, podizanje suknji djevojčica, štipanje djevojčica, hvatanje za zadnjicu ili čupanje za kosu ne gleda kao na nasilje.

Jelena Vranješević, profesorka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, kazala je da je među prosvjetnim radnicima glavni problem to što ne prate pomno djecu i mlade ljude kojima predaju. Prosvjetni radnici, tvrdi ona, priznaju da je nasilje naročito među djecom složen sociološki problem.

“Ja mislim da je važna stvar da zapravo pratimo djecu, prvo, da vidimo koje dijete je omiljeno, koje dijete je isključeno, zašto je to dijete isključeno, na koji način je isključeno, koje dijete je rasijano, koje se ponašalo na određeni način a sada se ponaša neuobičajeno, na kojem djetetu mi vidimo promjenu”, kazala je Vranješević za BIRN. “To je neophodno da pratimo i da razgovaramo i da onda reagujemo.”

Uglavnom fizičko nasilje

U jednom slučaju u Bosni i Hercegovini, žena iz Sarajeva, koja je željela da ostane anonimna, kazala je da je da je njen sin postao žrtva nasilja krajem četvrtog razreda osnovne škole.

“Dječak iz odjeljenja, sa kojim je on do tada imao dobar odnos, gurnuo ga je iz autobusa, bacio na zemlju i udarao u stomak”, kazala je ta žena za BIRN.

Nakon toga je uslijedio ljetnji raspust, ali se nasilje nastavilo oko dvije nedjelje od početka petog razreda.

Na kraju su, taj učenik i nekoliko drugih, napisali lažnu čitulju za njenog sina, opisujući ga kao “prokletog”. Prema riječima žene, na snimcima kamera za video nadzor u školi vide se učenici koji se pretvaraju kao da sahranjuju njenog sina. Pozvana je u školu i direktor joj je pokazao čitulje.

“Sjela sam i pročitala ih. Počela sam da plačem”, kazala je za BIRN.

Ova Bosanka je među 19 roditelja na Balkanu koji su u upitniku kazali da je njihovo dijete bilo izloženo vršnjačkom nasilju.

Svega 16 odsto je kazalo da je to bio incident koji se dogodio samo jednom, a svi su kazali da se nasilje dogodilo u školi. U 89,5 odsto slučajeva, počinioci su išli u isto odjeljenje sa žrtvom.

BIRN je izračunao da su u 84,2 odsto slučajeva djeca bila izložena nasilju fizičke prirode, isključivo ili u okviru “paketa” sa drugim oblicima nasilja. Verbalno nasilje se pojavljuje u 73,7 odsto slučajeva, dok se psihološko nasilje, samo ili zajedno sa drugim oblicima nasilja, događalo u 68,4 odsto slučajeva.

Izopštavanje nije prepoznato

Prema Zori Junšić, pedagogu iz osnovne škole "Mladost" u Osijeku, u Istočnoj Hrvatskoj, većina nasilja koju trpe djeca događa se onlajn, daleko od škole i van nastave. Često je neprijavljeno. Društveno izopštavanje djece od strane ostalih učenika je naročito rasprostranjeno, rekla je ona za BIRN.

"Naša zajednica je takva da nema mnogo (fizičkog) nasilja, uglavnom se nasilje odvija preko interneta, izopštavanje iz grupa, društveno izolovanje djece, grupisanje unutar razreda", kazala je Junšić.

To je teško za djecu, “naročito za djecu u najosjetljivijem periodu; osnovna škola je period kada oni prolaze kroz pubertet i kada su fokusirani na svoje vršnjake i najvažnija stvar za njih je kako će ih prihvatiti”, kazala je.

Oko 35,3 odsto nastavnika koji su učestvovali u BIRN-ovom istraživanju ne prepoznaje isključivanje - iz igara, rasporeda sjedenja u učionici, rođendanskih proslava ili drugih aktivnosti kao nasilje.

Oko 29,4 odsto njih prijetnje preko interneta ne smatra nasiljem; 41,2 ne smatra nasiljem zadirkivanje zbog ocjena a 17,6 odsto ne vidi zadirkivanje zbog odjeće kao nasilje.

Problemi škola da prepoznaju šta predstavlja nasilje vide se i u odgovorima roditelja.

Jedan roditelj u Sjevernoj Makedoniji kazao je da je njegovo šestogodišnje dijete doživjelo fizičko nasilje u prvom razredu osnovne škole, “vlasti su to smatrale normalnim”.

Drugi roditelj, u Grčkoj, čije dijete je doživjelo sličan slučaj nasilja kazao je da se „nastavnici prema tom problemu nijesu odnosili sa potrebnom ozbiljnošću”.

Zorica Šaljić, profesorka saradnica na Filozofskom fakultetu u Beogradu, smatra da pojedini nastavnici imaju problem da razlikuju dječiju igru i nasilje, naročito u slučajevima verbalnog nasilja.

“U tom slučaju nailazimo na rizik ili da pretjerano reagujemo i problem koji je mogao biti riješen u inicijalnoj fazi pretvorimo u još veći problem, ili da to pustimo uz riječi 'nije to ništa' i na taj način dozvolimo da promaknu neki elementi koji su zapravo zabrinjavajući i mogu dovesti do ozbiljnijih oblika”, kazala je Šaljić.

U takvim slučajevima, važno je koliko nastavnik poznaje svoje učenike. “Koliko može da prepozna, da identifikuje šta u tom ponašanju jeste šala ili nije, kakvi su njihovi odnosi inače, naravno, da razgovara sa njima o svemu tome.”

Što se tiče nasilja sa seksualnim konotacijama, oko 29,4 odsto nastavnika koji su učestvovali u BIRN-ovom istraživanju kazalo je da ne smatra nasiljem podizanje suknji djevojčicama, štipanje djevojčica, dodirivanje za zadnjicu, čupanje za kosu; oko 23,5 odsto je kazalo da poljupce ili dodire bez prethodne dozvole ne doživljava kao nasilje.

Prilagođavanje na uticaj društvenih mreža

Jedna nastavnica i školska administratorka u Istanbulu u Turskoj kazala je da je nasilje među djecom uzrasta od 10 do 14 godina ukorijenjeno u želji za ljubavlju i pažnjom.

“Roditelji više ne brinu o djeci kao nekada”, kazala je ona pod uslovom da ostane anonimna.

“Stoga, djeca se okreću društvenim medijima, koji nose mnoge opasnosti i vide svijet fokusiran na privlačenje pažnje. Dakle, tu počinje proces omalovažavanja drugih i vrijeđanja.”

Ova nastavnica je kazala da je naročito u Turskoj došlo do porasta nasilja čija su meta djeca izbjeglice i migranti.

“Rasistički diskurs nakon talasa imigracije i kulturoloških konflikata poslije dešavanja u susjednoj Siriji dodatno su u tom smislu podstakli mlade Turke”, kazala je ona za BIRN.

Nastavnici često društvene mreže identifikuju kao glavni uzrok problematičnog ponašanja među djecom.

U jednom ranijem istraživanju BIRN-a, oko 87 odsto nastavnika na Balkanu kazalo je da oni ne znaju šta njihovi učenici objavljuju na TikToku, a 82 odsto je kazalo da oni sami ne koriste TikTok.

U posljednjem istraživanju BIRN-a, svega 17,6 odsto nastavnika je kazalo da su aktivni na TikToku, jednoj od trenutno najpopularnijih društvenih mreža među djecom. Oko 41,2 odsto je kazalo da imaju samo jedan nalog na društvenim mrežama, na Fejsbuku ili Instagramu.

Vranješević je kazala da je važno da roditelji budu uključeni kada se njihova djeca prvi put izlože društvenim mrežama.

“Važno je da roditelji, posebno kad su mlađa djeca, budu uključeni u to, u smislu 'Hajde da vidimo šta sve tu ima', pa da neki sadržaji budu posredovani i roditeljima, da dijete kroz ono što gleda već stekne neki orijentir, neki kompas o tome šta je u redu a šta nije.”

“Mi kao odrasli sada stvarno treba da se potrudimo da nekako osavremenimo način na koji predajemo nešto, na koji djecu poučavamo. Da se prosto prilagodimo malo načinima na koje oni najbrže i najefikasnije uče”, kazala je Vranješević za BIRN.

“To ne znači da ćemo se snimati po cio dan na TikToku i tako ali ne moramo ni da držimo kreda-tabla predavanje iz debelih knjiga i da sad očekujemo da imamo njihovu nepodijeljenu pažnju. Nećemo je imati.”

U fokusu ne treba da budu isključivo akademska dostignuća

Zbog masovnog ubistva koje je u maju ove godine počinio trinaestogogodišnji dječak u osnovnoj školi u Beogradu vlasti u Srbiji su rasporedile policajce u svako školsko dvorište u zemlji.

Šaljić međutim kaže da djeca moraju osjećati da je škola “njihovo bezbjedno okruženje”.

“Tolikim potenciranjem da škola više nije bezbjedna sredina mi njima ozbiljno narušavamo taj osećaj, koji je već narušen COVID-19 pandemijom, kada su oni izmješteni iz škole”, kazala je ona.  

“Za određen broj djece nisu bile bezbjedne ni prije. Imamo slučajeve ozbiljnog nasilja i ranije, koji su se tragično završili po pojedinu djecu”, kazala je Šaljić.

“Škola za određen broj djece nije bila bezbjedna i na tome treba ozbiljno raditi.”

Vranješević je pozvala na promjenu nastavnog programa kako bi se stavio veći naglasak na socijalno-emocionalne vještine.

“Da se ne njeguje samo akademsko dostignuće, već na različite načine treba uvesti ideju da je socijalno-emocionalna sposobnost nešto što se vrednuje.”

Ona kaže da je u školama u Srbiji trenutno “veoma važno imati peticu iz matematike, dok činjenica da nemate dovoljno razvijenu nijednu socijalno-emocionalnu vještinu nije bitna.”