Početak rada hidroelektrane izgrađene u Hrvatskoj 2010. godine, prve od sticanja nezavisnosti, bio je značajan događaj - toliko važan da je tadašnja premijerka Jadranka Kosor povela pet članova Vlade na otvaranje. Prema njenim riječima, Hidroelektrana Lešće bila je važan korak ka stvaranju energetski nezavisnije zemlje.

HE Lešće ima branu visoku 52 metra i akumulaciono jezero dužine 12,6 kilometara. Izgrađena je na rijeci Dobri, u srcu područja koje je trebalo da postane dio "Natura 2000", evropske mreže za očuvanje prirode.

Pet godina ranije, lokalni aktivisti tvrdili su da nije sprovedeno odgovarajuće istraživanje o potencijalnom uticaju elektrane na ekosistem kanjona Dobre. Upozorili su da je studija o uticaju na životnu sredinu (EIA) potpuno zastarjela, ali je ipak iskorišćena za opravdanje projekta. Studija je izrađena davne 1986. godine kada je hidroelektrana bila tek daleki san. Ipak, projekat kojim je upravljala hrvatska državna energetska kompanija (HEP), dobio je građevinsku dozvolu.

Samo dvije godine nakon početka radova, šteta za životnu sredinu već je postala bolno očigledna. Nakon izgradnje elektrane, maksimalni protok vode u Dobri povećao se sa 60 na 150 kubnih metara u sekundi, što je oštetilo korito rijeke, poplavilo okolna zemljišta, lokalne puteve, pa čak i kuće i ugrozilo živote.

Štetni uticaji bili su toliko očigledni da je druga državna institucija, Agencija za upravljanje nacionalnim vodama Hrvatske, već 2012. godine morala da počne sa radom na sanaciji štete.

HE Lešće i dan danas čini život mnogih stanovnika tog područja nepodnošljivim. Posljedice su sada vidljive čak i na rijeci Kupi, u koju se uliva Dobra. Protiv hidroelektrne stalno se organizuju protesti, ali Ministarstvo ekonomije i održivog razvoja još uvijek opravdava njeno postojanje jedinom studijom uticaja na životnu sredinu iz 1986. godine, koja danas nigdje nije dostupna.

HE Lešće je najočigledniji primjer kako se postupak procjene uticaja na životnu sredinu u Hrvatskoj često otaljava kako bi služio svrsi velikih investicionih projekata, često na štetu životne sredine. Ipak, postoje i brojni drugi primjeri gdje su postupci procjene uticaja na životnu sredinu daleko ispod očekivanih standarda, što je kombinacija prečestog oslobađanja investitora od obaveze naručivanja studije ili izrade studije za velike promjene projekta; zatvaranja očiju pred studijama EIA koje su toliko iskrivljene da pretežno zadovoljavaju investitore koji ih plaćaju; ili imenovanja predstavnika državnih institucija u komisije za procjenu studija umjesto angažovanja eksperata u relevantnim područjima.

Raditi studiju ili ne

Obaveza da se uspješno prođe postupak procjene uticaja na životnu sredinu prije dodjele građevinske dozvole je pravni alat koji država koristi kako bi zaštitila životnu sredinu od potencijalno velikih štetnih uticaja ili kako bi osigurala najmanju moguću štetu za okolinu.

U Hrvatskoj je ova praksa manje-više usklađena sa propisima Evropske unije. Pojedini projekti poput nuklearnih elektrana, gasnih elektrana, vjetroelektrana veće snage od 20 megavata (MW), auto-puteva, željeznica i velikih morskih luka automatski su u obavezi da sprovedu EIA studiju kako bi se procijenili razmjere, intenzitet i trajanje uticaja na životnu sredinu i predložile mjere zaštite i praćenja.

Od 2013. godine, propisi EU takođe nalažu dodatnu procjenu uticaja za sve projekte smještene u područjima Natura 2000, koja su dom nekim od najugroženijih vrsta i staništa u bloku.

Studije koje plaćaju investitori projekta moraju biti zasnovane na najnovijoj dostupnoj literaturi i podacima iz terenskih istraživanja, a obično ih sprovode privatne kompanije, koje je ovlastilo Ministarstvo ekonomije i održivog razvoja.

Ministarstvo imenuje komisiju koja se sastoji od eksperata i predstavnika ministarstva, lokalnih uprava i određenih državnih agencija kako bi ocijenila kvalitet studije. Ukoliko je njihova procjena pozitivna, studija će postati dostupna za kratku javnu konsultaciju. Nakon pregleda nalaza studije i potencijalnih stavova javnosti i akcionara, stručna komisija tada izdaje mišljenje o prihvatljivosti projekta za životnu sredinu. Međutim, Ministarstvo životne sredine ima posljednju riječ.

U Hrvatskoj je najviše podložan manipulacijama dio procesa koji dopušta da određene vrste projekata izbjegnu izradu EIA studije, što može odlučiti ministarstvo ili administrativni okrug u kojem se projekat razvija. I ovdje se imenuje stručna komisija za ocjenu, ali u ovom slučaju glavna osnova za njenu odluku je daleko manje detaljna analiza uticaja, koju takođe plaćaju investitori.

Stotine projekata, od manjih luka i vodovodnih sistema do solarnih elektrana i farmi životinja, godišnje se prijavljuju za ovo izuzeće, jer oslobađanje od obaveze izrade EIA studije može da ubrza projekt za više od godinu dana i oslobodi investitore od obaveze preduzimanja skupih preventivnih mjera.

Postoje mnogi pokazatelji da se ovo intenzivno koristi za favorizovanje određenih privatnih investitora i velikih nacionalnih projekata.

Za početak, procenat projekata koji su oslobođeni obaveze izrade EIA studije u Hrvatskoj izuzetno je visok. Tako je u 2023. godini Ministarstvo ekonomije i održivog razvoja odlučilo da oslobodi od obaveze izrade EIA studije više od 94 odsto od 346 projekata koji su podnijeli takav zahtjev. To je uključivalo različite vrste velikih infrastrukturnih projekata poput vodosnabdijevanja, kanalizacije i putnih projekata, solarnih elektrana, rekonstrukcija luka i obala, istraživačkih polja vodonika i bušotina, i što je ključno, neke hidroelektrane i nadogradnje vjetroelektrana.

Prošle godine, samo u 12 slučajeva je procijenjeno da je potrebna EIA studija, a samo sedam projekata u područjima Natura 2000 bilo je obavezno da sprovede procjenu uticaja.

Duvaju loši vjetrovi

Vjetroelektrane su se pokazale kao najočigledniji primjer zaobilaženja ovog instrumenta za zaštitu životne sredine u Hrvatskoj. Odluke o odobravanju projekata postale su toliko kontroverzne, na što su godinama upozoravale glavne hrvatske zelene grupe poput BIOM-a i Zelene akcije, da su njihove službene žalbe napokon privukle pažnju Evropske komisije, koja je 2020. izdala pismo zvanične opomene. U opomeni se navodi: "Hrvatska nije ispravno primijenila Direktivu o staništima prilikom odobravanja izmjena određenih projekata vjetroelektrana".

U januaru 2023. godine, Evropska komisija je otišla korak dalje i izdala takozvano obrazloženo mišljenje, jer "hrvatske vlasti nijesu u potpunosti riješile sve pritužbe i odbile su da preduzmu mjere za rješavanje utvrđenih problema".

Trenutno je ovaj prekršajni postupak, koji bi mogao završiti pred Evropskim sudom pravde (ECJ) i dalje u toku. Iz medijske službe Evropske komisije odbili su da komentarišu detalje o slučaju. Ali ovo djelovanje vjerovatno je rezultat činjenice da je BIOM 2018. godine podnio službenu pritužbu zbog višestrukih propusta u postupcima EIA u slučaju devet vjetroelektrana u Hrvatskoj.

Jedan projekat vjetroelektrane u neposrednoj blizini Zadra posebno se ističe kao primjer loše prakse – Krš Pađene. Ova ambiciozna investicija, jedna od najvećih u Hrvatskoj u posljednjoj deceniji, pretvorila se u jedan od najvećih skandala u modernoj istoriji Hrvatske.

Hrvatski Ured za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala (USKOK) je 2020. godine podigao optužnicu protiv državne sekretarke Ministarstva pravde i javne uprave, Josipe Rimac, i nekoliko drugih državnih službenika. Pored ostalih optužbi, optuženi su za davanje povlašćenog tretmana investitorima projekta Krš-Pađene, hrvatskoj firmi C.E.M.P. d.o.o, kroz otpisivanje naknada i mnogo višu otkupnu cijenu struje - 94 eura po megavatu, umjesto 43 eura.

Mada USKOK to nije uključio u svoju istragu, postojala je i istorija kontroverznih odluka Ministarstva zaštite životne sredine koje su umanjivale potencijalnu štetu koju bi Krš-Pađene mogao nanijeti osjetljivom ekosistemu tog područja.

Vjetropark, koji je prvobitno dizajniran da ima 55 vjetroturbina sa ukupnim instaliranim kapacitetom od 110 MW, nalazi se u Šibensko-kninskoj županiji, nekoliko kilometara od Nacionalnog parka Krka s jedne strane i kanjona rijeke Zrmanje s druge strane. Područje je dio mreže Natura 2000.

Prema Odsjeku za zaštitu prirode u Ministarstvu zaštite životne sredine, ornitološke studije sprovedene na ovoj lokaciji 2005. i 2006. godine pronašle su 44 vrste gnjezdarica, uključujući ugrožene ptice grabljivice. Različite vrste slijepih miševa i vukovi takođe naseljavaju to područje.

Projekat je 2007. godine prošao EIA postupak procjene uticaja na životnu sredinu i Ministarstvo zaštite životne sredine je zaključilo da će vjetropark Krš-Pađene biti prihvatljiv za životnu sredinu. Dvije godine kasnije, investitori C.E.M.P, podnijeli su zahtjev za postavljanje dodatnih 16 vjetroturbina na toj lokaciji i ministarstvo je odlučilo da planirano proširenje neće zahtijevati dodatnu EIA.

C.E.M.P. se 2017. godine ponovo odlučio za veliku nadogradnju, zamijenivši stare vjetroturbine modernim. Plan je bio da se njihov broj smanji sa 71 na 48, ali bi nove turbine bile skoro 40 metara više, sa većim prečnikom kruga rotirajućih lopatica (125 metara umjesto 82-90 metara) i većom izlaznom snagom (3 MW po turbini). Ovo je zahtijevalo relokaciju vjetroturbina, što je automatski zahtijevalo promjene pristupnih puteva.

U zvaničnom mišljenju o planiranim izmjenama, Odsjek za zaštitu prirode Ministarstva zaštite životne sredine jasno je naglasio da će biti potrebna procedura procjene uticaja na životnu sredinu (EIA) kao i procjena prihvatljivosti projekta za mrežu Natura 2000. Odsjek je naveo da terenska istraživanja o potencijalnom uticaju na vrste ptica, sprovedena za originalnu EIA studiju 2007. godine, nijesu bila sprovedena u skladu sa savremenim smjernicama i da su sada zastarjela. Takođe je upozoreno da nikada nije sprovedeno istraživanje o potencijalnom uticaju na populacije mnogih vrsta slijepih miševa i vukova.

Ključna je bila izjava da, ukoliko se dokaže negativan uticaj na vrste, vjetroturbine bi trebalo da prestanu sa radom tokom određenih djelova dana ili tokom određenih sezona.

"U mnogim slučajevima vjetroparkova, studije o uticaju na životnu sredinu tvrdile su da su vjetroparkovi već dugo predviđeni urbanističkim planom. Ali Natura 2000 je osnovana tek 2013. godine i ta zaštićena područja treba uzeti u obzir", objašnjava Ivan Budinski iz BIOM-a, organizacije koja se bavi zaštitom ptica.

Nivo prijetnje koju vjetroparkovi predstavljaju za ekosistem još uvijek je predmet rasprave u akademskoj zajednici, ali naučna istraživanja nude dokaze o negativnim uticajima. Jedna studija koja je analizirala 46 različitih vjetroparkova u Njemačkoj ustvrdila je da su vjetroturbine na posmatranom području doprinijele smrti oko 8.500 mišara, 11.300 grivnih golubova i 13.000 divljih patki u jednoj godini.

Kako se tehnologija razvija, ova rasprava samo raste. Nedavna analiza podataka sa 44 različita projekta vetroparkova, objavljena u časopisu "Biological Conservation", potvrdila je da povećan prečnik rotora i kapacitet snage doprinose većim stopama smrtnosti za određene vrste ptica i slijepih miševa.

Prihvatajući argumente da nedostaju dovoljni ažurirani podaci o populacijama ptica, slijepih miševa i vukova, Ministarstvo zaštite životne sredine u martu 2017. godine odlučilo je da se mora sprovesti specifična procjena prihvatljivosti Krš Pađene za mrežu Natura 2000.

Blago je reći da investitori nijesu dobro prihvatili ovu odluku. Prema jednom izvještaju koji je 2020. Ministarstvo zaštite životne sredine podnijelo parlamentu, C.E.M.P. je odmah podnio zahtjev za obnovu procedure ministarstvu i podnio tužbu Upravnom sudu u Splitu, te čak zatražio pravnu zaštitu od državnog tužioca.

U istom izvještaju navedeno je da su tokom naredna dva mjeseca predstavnici Ministarstva zaštite životne sredine započeli konsultacije s kabinetom državnog tužioca. Na kraju je odlučeno da se odluka iz marta opozove, navodeći da dalja procjena nije potrebna.

Ovog puta, suprotno uobičajenoj praksi, odluku je potpisao sam ministar životne sredine, Tomislav Ćorić.

Cijeli proces je bio potpuno netransparentan, žale se nevladine organizacije. BIOM se morao boriti preko sudova samo da bi dobio originalno mišljenje od Odsjeka za zaštitu prirode, koje Ministarstvo zaštite životne sredine nije željelo da objavi.

Kako to obično biva, šest mjeseci kasnije Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA) obnovila je status povlašćenog proizvođača električne energije za vjetropark Krš Pađene, koji je bio pri isteku.

"Bilo je očigledno da nije u interesu investitora da uradi studiju i prođe kroz postupak procjene uticaja na životnu sredinu, jer bi to produžilo dobijanje drugih dozvola za najmanje godinu dana. U tom slučaju, izgubili bi pravo da prodaju energiju po povlašćenoj cijeni ustanovljenoj 2013. godine", kazao je Enes Ćerimagić, pravnik u NVO Zelena akcija.

Ova organizacija građanskog društva podnijela je tužbu protiv odluke Ministarstva zaštite životne sredine, ali su je odbili i Upravni i Visoki sud.

Nevladine organizacije za zaštitu životne sredine ipak su tokom godina izvojevale nekoliko pobjeda. U martu 2020. godine, dok se pandemija kovida-19 intenzivirala, Ministarstvo životne sredne oslobodilo je državnu kompaniju Hrvatske vode obaveze izrade EIA za iskopavanje 460.000 kubnih metara sedimenta iz rijeke Drave u ime prevencije poplava.

WWF Adria i Zeleni Osijek tvrdili su da dokument koji je korišten za opravdanje ove strategije nije imao nikakvu stručnu analizu niti podatke. Takođe su istakli da je Drava dio UNESCO-vog rezervata biosfere, poznatog kao "Amazon Evrope".

Kada su Hrvatske vode počele sa iskopavanjem sedimenta, ove organizacije su podnijele tužbu protiv Ministarstva životne sredine i godinu dana kasnije dobile slučaj na Visokom upravnom sudu. U međuvremenu, velika količina sedimenta je već bila iskopana i prodata.

BIOM je takođe dobio tužbu protiv odluke da vjetroelektrani Vrataruša II nije potrebna EIA studija.

"Ovo je najveći problem, da većina potencijalno štetnih projekata ili njihovih nadogradnji čak ne mora da prođe procjenu uticaja na životnu sredinu", kazao je Cerimagić, advokat Zelene akcije. "A ovo bi mogao biti slučaj i u nekim drugim državama članicama EU."

Ko plaća, taj bira muziku

Čak i kada se EIA studija i procedura smatra neophodnom i sprovodi se, ovaj dio procesa je takođe podložan manipulaciji. Eksperti se žale da je "javna tajna" da se EIA studije često sprovode prvenstveno kako bi zadovoljile klijente - tj. investitore koji ih plaćaju.

Gotovo stotinu privatnih kompanija i neke državne institucije ovlašćene su od strane Ministarstva životne sredine da nude ovu uslugu, a investitori su skloni da biraju one koje ne komplikuju previše. Što je studija detaljnija i temeljnija, veća je vjerovatnoća da će projekat morati da se suoči sa skupim preventivnim mjerama ili čak biti odbijen, kažu stručnjaci.

Biolog koji je ranije radio u ovoj industriji, ali je želio da ostane anoniman, kazao je za BIRN da je jedna kompanija zadužena za sprovođenje EIA studije tražila izvanredne dokaze i argumente ako bi neki aspekat projekta trebalo da bude ocijenjen kao štetan za životnu sredinu. Nije iznenađujuće da oni koji rade na procjeni nijesu morali ulaziti u dubinu kako bi nešto proglasili prihvatljivim. Jednom je ovaj biolog otišao na teren kako bi obavio istraživanje, samo da bi otkrio da su radovi na projektu već započeli.

Dunja Delić, konsultantkinja za očuvanje prirode koja je godinama radila na ovakvim studijama, smatra da se mnoge studije rade površno jer se naručuju kasno u procesu i samim tim imaju kratke rokove.

"To više odražava kako je cijeli ovaj sistem uspostavljen", kaže Delićeva i dodaje da to nije slučaj samo u Hrvatskoj.

Jedna od posljedica je da investitori imaju tendenciju da biraju kompanije za procjenu s najjeftinijim ponudama, što neizbježno znači manje novca i vremena potrošenog na odgovarajuće terensko istraživanje, objašnjava ona.

"Činjenica da investitori biraju ko će izraditi studiju i platiti je stvorila je ove sumnjive okolnosti. Te kompanije moraju biti pažljive da ne izgube klijente i na neki način su prisiljene da naprave prihvatljive studije", kaže Ivan Budinski iz BIOM-a.

Željka Leljak Gracin, advokatica u Zelenoj akciji, smatra da se EIA studije u Hrvatskoj tretiraju "pro forme" samo kao dio procesa radi dobijanja građevinske dozvole.

"Njihov glavni cilj nije objektivna procjena potencijalnih ekoloških uticaja, već opravdanje projekta. Nakon 18 godina rada u ovoj oblasti, čvrsto tvrdim da većina studija procjene uticaja za velike infrastrukturne projekte, pogotovo kada su u pitanju državni projekti, neće utvrditi značajnu štetu po životnu sredinu", kaže Leljak Gracin.

Zaista, izuzetno visok procenat projekata koji prolaze kroz EIA procedure i završavaju kao prihvatljivi, izgleda da potvrđuje mišljenje Leljak Gracin.

Jedna analiza je pokazala da je u periodu od 2013. do 2017. godine, u većini godina samo 1 do 4 odsto projekata smatrano neprihvatljivim za životnu sredinu. BIRN je utvrdio da je tokom posljednjih nekoliko godina ova procijenjena stopa ostala jednako niska. Na primjer, 2021. godine, od 31 projekta koji su prošli kroz ovaj postupak, samo 1 je proglašen neprihvatljivim.

BIRN je uporedio ovaj odnos sa drugim zemljama EU koje su poznate po većem fokusu na zaštitu životne sredine. Na primjer, u Austriji javno dostupni podaci pokazuju da je Savezno ministarstvo za klimatske akcije, životnu sredinu, energiju, mobilnost, inovacije i tehnologiju odobrilo oko 80 odsto projekata u periodu od 2000. do 2021. godine. U Švedskoj, podaci iz Švedske agencije za zaštitu životne sredine za 2022. godinu pokazali su da je Sud za zemljište i životnu sredinu dao zeleno svijetlo za 77 do 85 odsto projekata, zavisno od kategorije projekta.

Mada je EIA za HE Lešće, koja je dozvolila ogromnu štetu za životu sredinu, ekstremni primjer, postoje i brojni drugi slučajevi loše sastavljenih studija uticaja.

Zelena akcija i druge ekološke grupe su 2023. uspjele da zaustave projekat izgradnje spalionice medicinskog otpada u gradu Zagrebu nakon što su tokom javne rasprave dokazale da EIA studija čak nije u skladu ni sa zvaničnim urbanističkim planom grada. Prije toga, komisija koju je imenovalo Ministarstvo zaštite životne sredine odobrila je studiju, nazivajući je "stručno urađenom".

Ovo ukazuje na još jedan povezani problem: kako tako mnoge površno i loše urađene studije i dalje prolaze pored navodnih čuvara kapije.

U jednoj analizi EIA procedura Instituta za političku ekonomiju i Zelene akcije, autori su argumentovali da u stručnim komisijama koje imenuje Ministarstvo zaštite životne sredine često dominiraju predstavnici vladinih institucija umjesto nezavisnih eksperata iz različitih oblasti.

Delić se prisjetila slučaja u kojem je učestvovala u studiji za projekat koji je vodila državna kompanija Hrvatske vode.

"Naša analiza je pokazala da bi moglo doći do štetnog uticaja na vodotoke i to smo priznali u studiji. Kada smo dobili komentare nazad, bila sam iznenađena kada sam vidjela da su predstavnici Hrvatske vode bili dio komisije koja je ocjenjivala studiju", kaže Delić.

Mnogo puta, žali se ona, bilo je očigledno da članovi komisije nijesu bili upućeni u to kako bi istraživanje procjene uticaja uopšte trebalo da bude sprovedeno.

"U jednom navrtu iznenadilo smo se kaada smo saznali da u komisiji uopšte nije bilo biologa", tvrdi Leljak Gracin.

Čak i kada stručna komisija, koja radi na evaluaciji, ocijeni da je studija lošeg kvaliteta i kasnije zaključi da bi projekat bio štetan za životnu sredinu, ne postoji garancija da projekat ipak neće dobiti zeleno svjetlo.

Tokom postupka procjene uticaja na životnu sredinu 2008. za projekat golf odmarališta Brkač, u blizini slikovitog grada Motovuna, imenovana stručna komisija imala je više primjedbi na kvalitet studije koju su podnijeli investitori. Zatim, usred postupka, predsjednik komisije je smijenjen i zamijenjen nekim drugim.

Čak i nakon što su trojica drugih članova ostala pri svom mišljenju da bi projekat bio štetan za životnu sredinu, Ministarstvo zaštite životne sredine je ipak odlučilo da odobri projekat. Projekat je zaustavljen tek nakon što su civilne organizacije Zeleni Istra i Zelena akcija podnijele tužbu i kada je Upravni sud u Zagrebu utvrdio da je odluka Ministarstva zaštite životne sredine nezakonita.

"Na kraju, onaj ko donese konačnu odluku o prihvatljivosti projekta je odgovoran ako uticaj nije pravilno procijenjen - a to je Vlada“, kaže Leljak Gracin.

Ona tvrdi da kada bi taj dio sistema funkcionisao kako treba tada loše urađene studije ne bi predstavljale toliki problem. Međutim, "Ministarstvo zaštite životne sredine Hrvatske ima tendenciju da procjenjuje projekte samo u kontekstu dvije opcije - da li su prihvatljivi za životnu sredinu ili su prihvatljivi pod određenim uslovima. Praktično ne postoji treća opcija - da li su uopšte prihvatljivi", kaže advokat Cerimagić.

Leljak Gracin takođe upozorava da u Hrvatskoj nema mnogo transparentnosti kada je riječ o praćenju i kontroli obaveza investitora prema zaštiti životne sredine.

"U nekim slučajevima, Ministarstvo zaštite životne sredine zaista čini projekte prihvatljivim samo pod uslovom ozbiljnih i skupih zaštitnih mjera, ali nema izvještaja da li iko ikada kontroliše da li se te mjere zaista poštuju", ističe Leljak Gracin.

Zapravo, često se čini kao da je civilno društvo jedini kontrolni mehanizam koji štiti životnu sredinu od ambicioznih megaprojekata u Hrvatskoj. Ne samo da su ove grupe jedine koje analiziraju odluke i podnose žalbe, već se ne ustručavaju da podnose tužbe kao krajnje sredstvo za zaustavljanje štetnog projekta.

Tri najveće organizacije, BIOM, Zelena akcija i Sunce, podnijele su više od 20 tužbi u posljednjih 15 godina zbog loše sprovedenih EIA postupaka. Ali, prema riječima predstvnika ovih grupa, sve je teže i teže dobiti slučajeve na sudu.

"Nakon što su neki od visokoprofilnih slučajeva zaista zaustavljeni sudskim odlukama, primijetili smo da se u posljednjih pet godina mijenja način na koji sudije procjenjuju odluke o uticaju. To skoro da izgleda kao neka vrsta političkog pritiska", zaključuje Čerimagić.

On kaže da se njihovi svjedoci i nezavisni eksperti sada redovno odbijaju, a kvalitet EIA studije nije u fokusu. Umjesto toga, raspravlja se samo o potencijalnim proceduralnim greškama.

To je glavni razlog zašto ove grupe postaju sve više obeshrabrene kada je u pitanju uspjeh osporavanja sumnjivih odluka na sudu. Zelena akcija nije podnijela nijednu tužbu u posljednje tri godine, dok je ranije bila angažovana u dva ili tri takva slučaja godišnje.

"Na kraju krajeva, za razliku od investitora i Vlade, naši budžeti su prilično ograničeni", kaže Čerimagić.

Vjetroparkovi primjer sumnjive EIA prakse

Sličan obrazac viđen u postupku EIA za vjetropark Krš Pađene može se primijetiti i u projektima vjetroparkova Senj i Vrataruša II, oba locirana u područjima Natura 2000 oko grada Senja u županiji Ličko-senjskoj.

BIOM je 2014. godine tvrdio da studija korišćena za procjenu uticaja na životnu sredinu za vjetropark Senj, trenutno najveći vjetropark u Hrvatskoj, nije adekvatno procijenila uticaj na populacije ptica, posebno na rijetkog i zaštićenog zlatnog orla. Grupa je podnijela tužbu protiv Ministarstva zaštite životne sredine, koju je kasnije izgubila.

Kineska kompanija Norinco International Cooperation kupila je 2018. godine većinski udio u vjetroparku Senj i najavila promjene projekta slične onima sprovedenim na Kršu Pađene - odnosno, smanjenje broja vjetroturbina, ali njihova zamjena većim i snažnijim. Prema dokumentu koji nije bio javno dostupan, ali su ga pribavili ekološki aktivisti, Ministarstvo zaštite životne sredine oslobodilo je investitore obaveze da prođu kroz EIA postupak, poništavajući svoju prvobitnu odluku donijetu samo dva mjeseca ranije.

Ovog puta, sve tri građanske organizacije, BIOM, Zelena akcija i Sunce, podnijele su zajedničku tužbu. Ta tužba je odbačena od strane Visokog upravnog suda iz proceduralnih razloga, navodeći da odluka Ministarstva zaštite životne sredine nije izdata u formi koja bi mogla biti osporena od strane organizacija građanskog društva.